“Ćutanje administracije je glavni kamen
spoticanja u dosadašnjem procesu implementacije Zakona o slobodnom pristupu
informacijama”, kaže Boris Darmanović, izvršni direktor Asocijacije mladih
novinara Crne Gore

U kancelariji
državnog činovnika, pa još službenika sudske vlasti, čovjek se, sada već i
tradicionalno, osjeća nesigurnim. Samopouzdanje, po pravilu, direktno prerasta
u strahopoštovanje sa porastom celuloznih mirisa koji se šire iz obično
haotično arhiviranih sudskih spisa.

“E nećeš, vala,
dobiti taj podatak, dok sam ja ovdje, pa da ti to lično dozvoli predsjednik
Vrhovnog suda”, glasio je odgovor čovjeka sa pečatom u ruci novinaru
bjelopoljske revije “Polje” na molbu da mu se omogući pristup jednoj zvanično
javnoj informaciji koja mu je bila potrebna za tekst.

“Javna”
informacija za novinara je ostala tajna, a sudeći po godinama starosti
službenika suda ono “dok sam ja ovdje” moglo bi da znači i čekanje od desetak
godina. Iako uporan po prirodi, novinar je znao da mu urednik ne bi dozvolio
toliku toleranciju za čekanje na objavljivanje teksta. Proradio je, srećom,
njegov istraživački “njuh” i sjetio se da je Skupština Crne Gore prije godinu
dana donijela Zakon o slobodnom pristupu informacijama. Tamo je bilo jasno
naznačeno:

“Rješenje o
pristupu informacijama organ vlasti donosi odmah, a najkasnije u roku od 8
dana. Od ovog roka postoje dva izuzetka: Prvi izuzetak su slučajevi kada se
informacija odnosi na zaštitu života ili slobode lica, kada je organ vlasti
dužan donijeti rješenje odmah, a najkasnije u roku od 48 sati. Drugi izuzetak
može biti obimnost tražene informacije. U ovim slučajevima rok za donošenje i
dostavljanje rješenja može se produžiti najviše za 15 dana.”

Sa tim
fotokopiranim dokumentom iz Službenog lista sa pobjedonosnim osmijehom novinar
se primicao zgradi suda. Samopouzdanje je, istina, opet opadalo proporcionalno
povećanju intenziteta celuloznih mirisa i knjiške prašine. Nevješto je pokušao
da se pozove na “zaštitu života ili slobode lica” i objasni da mu je urednik
strog, a rok kratak. Dobio je kratak odgovor službenika – “ne može”!

“Lijepe li države, zakone joj ljubim”

Novinar se nije
dao demoralisati. Konektovao se na internet i na sajtu Asocijacije mladih
novinara pronašao spasonosno rješenje “Uputstvo za korišćenje Zakona o
slobodnom pristupu informacijama”. Tamo je kratko i jasno naznačeno da svako
može dobiti informaciju, čak i stranci, samo je potrebno ispuniti zahtjev.
Vidio je čak da ima pravo i da bira: volja mu neposredan uvid u službenim prostorijama
organa vlasti, ili da traži kopiranje ili prepisivanje informacije, ili da od
organa vlasti traži dostavljanje prepisa ili dobijanja informacije elektronskim
putem.

“Ako je tražena
informacija već dostupna javnosti (objavljena u Sl. listu, na oglasnoj tabli
ili na internetu), organ vlasti je dužan da podnosioca zahtjeva uputi na to
gdje je ona objavljena”, piše u Uputstvu.

“Lijepe li
države, zakone joj ljubim”, skoro da je uskliknuo od sreće novinar revije
Polje.

Ushićenje je malo
poremetilo sjećanje na onog činovnika i njegovog “ne može”, ali je odlučio da
ignoriše poniženje i tu stvar što manje doživljava lično. Snaga volje i
istraživački duh malo su pokleknuli kada je vidio lica u Protokolu suda. Ostalo
mu je, ipak, dovoljno snage da sačeka potvrdu da je predao zahtjev. Odgovor još
uvijek čeka, mada ga je urednik u međuvremenu oduševio tolerancijom i kazao mu
– “batali to”.

Onda je naš novinar
krajem decembra, sasvim slučajno, naišao na agencijsku vijest: “Podgorica
(MINA) – Crnogorska Agencija za nacionalnu bezbjednost (ANB) pratila je 2005.
godine pet osoba, dok je 45 prisluškivano. ANB je ove podatke saopštila na
zahtjev Mreže za afirmaciju nevladinog sektora (MANS), na osnovu Zakona o
pristupu informacijama. Upravni sud Crne Gore prethodno je poništio rješenje
ANB kojim je informacija o broju praćenih i prisluškivanih prošle godine
proglašena državnom tajnom. Tužbu protiv ANB-a podnio je MANS, ocjenjujući da
se objavljivanjem informacije o broju osoba koje su praćene i prisluškivane ne
može dovesti u opasnost izvršenje poslova Agencije, niti ugroziti bezbjednost
lica i države. Na zahtjev MANS-a ANB je saopštila i da je u toj agenciji zaposleno
365 službenika, čije su neto zarade za oktobar 2006. godine iznosile 125,6
hiljada eura, odnosno prosječno 344 eura po zaposlenom. Tužbu protiv ANB-a
podnio je MANS, smatrajući da ne postoji nijedan razlog da poreski obveznici
čiji se novac izdvaja za te namjene, ne mogu znati koliko je ljudi zaposleno u
ANB.”

“Lijepe li
države, Zakon joj o slobodnom pristupu informacija ljubim”, pomislio je
novinar, ovaj put bez imalo ushićenja.

Uporne nevladine i novinarske organizacije

Već je posjedovao
informaciju da se na taj zakon od početka njegove primjene pozvalo tek nekoliko
ljudi u Crnoj Gori. Nijedan čovjek u Bijelom Polju. Nevladine i novinarske
organizacije bile su znatno upornije ali su naišle na veliki otpor državnih
organa i institucija.

“Ćutanje administracije
je glavni kamen spoticanja u dosadašnjem procesu implementacije Zakona o
slobodnom pristupu informacijama”, kaže Boris Darmanović, izvršni direktor
Asocijacije mladih novinara, najavivši pokretanje inicijative za izmjene Zakona
o slobodnom pristupu informacijama. Od ukupno 49 slučajeva, u godini koja je
pri kraju, i u kojima je sud donio odluku po tužbama koje se odnose na zaštitu
prava na slobodan pristup informacijama, “samo je u jednom slučaju tužbu podnio
građanin a u ostalih 48 slučajeva NVO sektor, tačnije MANS”, kaže Darmanović.

On objašnjava da
je procedura ostvarivanja prava na slobodan pristup informacijama dosta spora u
dijelu koji se tiče sudske zaštite, jer Upravni sud često poništava rješenja
državnih organa i ne ulazeći u suštinu stvari, i nalaže im da donose nova –
“koja u praksi suštinski često bivaju istovjetna već poništenim rješenjima,
tako da se postupak rasteže do u beskonačno”, kaže Darmanović, napominjući da
loše stanje dodatno otežava to što se kaznene odredbe iz zakona ne sprovode.

Novinar revije “Polje”
shvata – njegov problem nije samo njegov. To je problem koji je povezan sa
opštim stanjem društva. Možda i sa onim osjećajem odbojnosti od celuloznih
mirisa i knjiške prašine. Sjeća se da je njegova revija u susret donošenju
Zakona o slobodnom pristupu informacijama organizovala veoma snažnu kampanju u
kojoj je danima pozivala Bjelopoljce da postave pitanja lokalnoj samoupravi. Za
to je punih mjesec dana angažovan i advokat koji bi im pomogao da dođu do
tražene informacije. Pojavila su se samo dva pisma građana sa molbom da se do
traženog odgovora lokalne uprave dođe. Jedno od ta dva pisma je od strane
opštinskih vlasti potpuno ignorisano.

Očaj novinara
revije “Polje” zbog indolentnosti građana prijetio je da ga odvede u potpunu
demoralisanost i pomisao o uzaludnosti posla kojim se bavi. Ipak, mala mu je
utjeha bila što problem koji ima osjećaju i bjelopoljski dopisnici dva
najtiražnija i najuticajnija crnogorska dnevna lista, Milovan Novović iz “Dana”
i Beća Čoković iz “Vijesti”.

“Ja imam
razgranatu mrežu ljudi koji mi pomažu, tako da relativno lako dođem do tražene
informacije”, kaže Novović.

Sa problemom
ćutanja državnih organa on je davno prestao da se nosi i “prebacio” ga svojim
kolegama u Podgorici.

“U lokalnoj
upravi uglavnom dobijem svaku informaciju koju tražim”, kaže Novović.

“Više nego
zadovoljan” odnosom lokalne uprave prema njemu je i Čoković. Služba za
informisanje opštine Bijelo Polje, po njemu, besprekorno radi svoj posao.

“Pravovremene,
tačne i jasne”, opisuje Čoković informacije koje od njih dobija. Sasvim je
druga priča kada su u pitanju službe kojima je “centrala” u Podgorici.

“To je
katastrofa, uvijek me upute na nekog portparola koji ili ne zna o čemu se radi
ili ga je nemoguće dobiti ili neće da pomogne. A ja radim za dnevne novine,
tako da mi je informacija koju bih dobio kroz nekoliko dana sasvim zastarjela”,
kaže Čoković.

“Pa dobro, možda te ‘nedodirljive’, ipak, Evropa natjera da promijene
odnos”, razmišlja novinar revije “Polje”. Prisjeti se tada da je ta priča,
ipak, beznadežna sa onim službenikom suda. Sjeti se i knjiške prašine na koju
su mu ljekari, nedavno, utvrdili alergiju. Ipak će, kad – tad, ući u arhive,
odlučan je.