SAMO ZA „ČAČANSKI GLAS“: RADE ŠERBEDžIJA, LEGENDA JUGOSLOVENSKOG GLUMIŠTA

– Sve te „Holivudske“ filmove rado bih zaboravio da je ona zemlja u kojoj sam nekada sretno živio ostala netaknuta ratnim vihorom – rekao je, pored ostalog za „Glas“, dramski umetnik Rade Šerbedžija

Veliki glumac, sjajan pevač i kantautor, veliko ime, ali i veliki čovek, Rade Šerbedžija, potvrdio je sve te epitete i činjenicom da je nakon nezaboravnog koncerta sa svojim bendom „Zapadni Kolodvor“, u prvoj nacionalnoj prestonici kulture, povodom otvaranja jubilarnog 60. Disovog proleća, našao vremena da ekskluzivno za „Čačanski glas“, odgovori na naših nekoliko pitanja. Foto: Milenko Savović

Šta na malo prostora izdvojiti iz njegove biografije? Išao je Teslinim stopama, od rodne Like do Los Anđelesa. Rođen je 27. jula 1946. u mestu Bunić kod Korenice u Hrvatskoj, srpske je nacionalnosta, otac petoro dece, dvoje iz braka sa Ivankom Cerovac i troje sa Lenkom Udovički. Prepoznatljiv u svim vizuelnim medijima kao filmski, pozorišni i televizijski glumac, muzičar, pesnik, osobene dikcije, glumačke tehnike i temperamenta. Diplomirao je 1969. na Akademiji za pozorište, film i televiziju u Zagrebu. Karijeru je započeo u zagrebačkoj „Gaveli“, igrao je klasike, dokazao se u različitimm žanrovima… Teško je pobrojati blizu stotinu filmova i televizijskih uloga realizovanih na čitavom jugoslovenskom prostoru. Pamtimo ga iz filmova „Novinar“, „Usijanje“, „Banović Strahinja“, „Variola vera“, „U raljama života“, „Nečista krv“, TV serijama „Nikola Tesla“, „U registraturi“, „Užička republika“… na Akademiji primenjenih umjetnosti u Rijeci pokrenuo je i vodi svoj Studio glume. Za svoj rad nagrađen je brojnim prestižnim priznanjima. Pre tri decenije započeo je inostranu karijeru koja još uvek traje. Živeo je na mnogim adresama, preko Istre, Zagreba, Londona, Los Anđelesa, postao je i Dorćolac. Na našu i radost njegove publike sretaćemo ga češće u Beogradu…

Vi ste glumac koji peva, pevač koji glumi, kantautor, neodoljivo kazujete najlepše stihove, kreirate umetničke programe… Ko je intimno Rade Šerbedžija?

– Kada bih i znao odgovoriti na ovo pitanje, zadržao bih te riječi za sebe. Možda bih mogao reći da se oduvijek trudim ponašati u ovome svijetu i u svome životu normalno i jednostavno. Pokušavam biti ispravan čovijek u odnosu na stvarnost oko nas. Dajem i primam mnogo ljubavi. Imam božanstvenu obitelj i mnogo prijatelja od kojih su mi neki kao rođena braća.

Kada se osvrnete na mladost, prepoznajete li svojevrsno umetničko bratstvo sa ljudima poput Vas, Arsena Dedića i nekih drugih. Koga se rado sećate i po čemu?

– Imam toliko divnih ljudi koje sam u životu upoznao… Mnogi od njih su nas napustili i nosim ih u srcu kao najsjajnije zvijezde vodilje kroz svoj život.

Ne krijete da ste jugonostalgičar. Postoji li nešto za čim zaista žalite?

– Kao i svi normalni ljudi, žalim što se u zemlji u kojoj sam rođen dogodio taj strašni i nepotrebni rat… Žao mi je čitave generacije mladih ljudi koji su svoju mladost gorko proživjeli i koji i danas ne mogu ostvarivati svoje snove u ovako posrnulom svijetu u kome trenutno živimo.

Vašu internacionalnu karijeru, utisak je, ipak je obeležilo geografsko poreklo. Koliko Vam je pomoglo, koliko ometalo? Da li ste zadovoljni ostvarenim?

– Nikada nisam suviše žudio sa uspjehom i srećom… Možda takve ljude sreća češće posjeti. Naravno da sam zadovoljan sa svime što sam u svome poslu i u svome privatnom životu postigao, ali, ali… Sve te „Holivudske“ filmove rado bih zaboravio da je ona zemlja u kojoj sam nekada sretno živio ostala netaknuta ratnim vihorom.

Neumorno radite, ipak, postoji li nešto za čim žalite, neka rola koju ste želeli, a niste je dobili?

– Nikada nisam planirao što ću i kako raditi u umjetnosti. Uloge su me same birale. Imao sam i mnogo sreće. Poznajem glumce i glumice čijem sam se talentu beskrajno divio, a nisu postigli koliko su mogli i trebali. Ovaj zanat je opasan i ponekad nepravedan prema mnogim istinskim i pravim talentima. Sreća igra veliku ulogu u našim umjetničkim karijerama…

Ne krijete bojazan od sveta koji je došao u kritičnu bezbednosnu fazu. Može li i koliko umetnost uticati na globalne procese?

– Slabašna je moć i snaga umjetnosti, kada topovski hici svojom zaglušujućom bukom potiru svaku ljudskost i pamet u ovome svijetu. Ništa tu ne može umjetnost, pa ni filosofija, kada ljudi podivljaju.

U ovome svijetu u kojem živimo nema više pameti. Nema političkih vođa i mudraca koji bi mogli trezveno i pametno voditi svoje narode. Ponovo su na velikoj svjetskoj sceni ludaci i paranoici. I normalni ljudi se zavlače u koru neuništivog stabla da bi preživjeli ove strahote i ove ratove.

Aktuelni album nazvan je po kultnom romanu Arsena Diklića „Ne okreći se sine“, koji nosi mnogo simbolike. Okretati se ili ne, pitanje je sad? Može li i mora li se prošlost jednostavno obrisati, zaboraviti, da bi se nastavilo dalje?

– Moja pjesma „Ne okreći se sine“ napisana je mome sinu Danilu koji je 1989. godine imao 18 godina. To je poruka njegovoj generaciji da se ne okreću za problemima svojih očeva, kao što bi bilo mnogo bolje mojoj genaraciji da se nismo okretali za problemima i životima naših očeva. To je poruka mladim ljudima da gledaju u budućnost i da zaborave ratove i sve one stvari koje im donose krvave godine, koje su njihovi preci proživljavali.

Gde punite baterije, šta Vas napaja energijom, znamo da su Brioni i Botanička bašta Vaša omiljena staništa. Koliko Vam daje kontakt sa prirodom?

– Grlim svoju djecu i svoje unuke. Ljubim svoju Lenku, volim svoje prijatelje i sve ljude dobre volje i još uvijek igram tenis i strasno lovim ribu sa svojim drugom Adijem u Istri.

U Čačku ste posebno emotivno govorili o svojoj koleginici Sonji Savić?

– Prije par godina, kada sam iz novina saznao da je propala u Čačku inicijativa mnogih ovdašnjih građana da se u gradu Čačku dade ime jednom malom trgu po velikoj filmskoj glumici Sonji Savić, rekao sam da više nikada neću doći u ovaj grad. Ipak, na poziv ljudi koji organiziraju pjesničke dane Vladislava Petkovića Disa, pristao sam da ove godine otvorim taj sjajni festival poezije. Otišao sam i na grob svoje prijateljice Sonje Savić. U trenutku kada sam na njezin grob stavljao bijele ruže i jednu crvenu, iz osunčanog neba počeo je padati snijeg. Ta nestvarna prirodna čudesna pojava bila je i neki poseban znak i odsjaj njezine čiste duše. Sonja Savić je jedna od najvećih umjetnica koju je Jugoslavija ikada imala. Mnogi trgovi i ulice u čitavoj onoj nekadašnjoj zemlji trebalo bi nositi njezino ime.

Ali, eto, na političarima je da dijele ulice i trgove, shodno njihovom političkom nahođenju, a na nama običnim ljudima je da pamtimo svoje umjetnike, znanstvenike i ljude koji su svojim životima zadužili našu stvarnost. Ime Sonje Savić živi u milionima njezinih suvremenika i mladih ljudi čiji je bila i ostala najveći idol i zvijezda koja će zauvijek svijetliti, dok god su živi… Na sreću, postoji i filmska traka koja je zauvijek zabilježila talenat i genijalnost Sonje Savić.

Zorica Lešović Stanojević

 

Medijski prilog je prenet sa sajta redakcije caglas.rs, članice PU “Lokal pres“.  

Odabir plasiranih medijskih priloga zasnovan je  na visokim profesionalnim i etičkim standardima koji se primenjuju u novinarstvu  lokalnih medija.