Mnogo priča imaju utkanu porodičnu tradiciju dugu i do jednog veka. Sve počinje, traje i završava se s ljubavlju. Konj i kobila su neponovljivi i neuporedivi ljubimci u odnosu na druge. Hipodrom stecište galopera, KK Tar preponaša. Galoperi postaju preponaši. Redovna briga uz medicinsku negu.
Dragoljub Marjanović (Foto: Glas Podrinja arhiva)
Graciozno dolaze, izlaze na borilište prepuštajući slavu jahaču. Na kraju, ponosno će odšetati do svog boksa, dobro znanim putem od koga ne odstupaju. Oni najbolji, ovenčani slavom pobede, stajaće pred fotografima i snimateljima deleći slavu trijumfa. Imaće dobre i loše dane, ali će uvek nuditi vreme i pažnju onima koji znaju vrednost poljupca ili milovanja iznad gubice. Plemeniti četvoronošci, jedinstveni vid lepote i gospodstva.
-Nijedan ljubimac ne može da se meri s konjem ili kobilom. Nema lepše, pametnije životinje. Reči nisu dovoljno jake da opišu sponu s njima. Kada se ždrebi, niko u porodici danima ne spava. Briga i iščekivanje pobeđuju umor. Odlazimo do štale, pratimo na kamerama, sve kako bi to proteklo na najbolji način – pokušava da opiše neopisivo Štitarac Dragoljub Marjanović, nastavljač porodične tradicije konjarstva duge gotovo vek.
Tradicija jača od svega
Dragoljubov deda i njegov rođeni brat Nemanja su tridesetih godina prošlog veka kupili kobilu Selisu iz Bečeja, od Geodona Gece Dunđerskog, čuvenog srpskog industrijalca i bankara. Selisa je oždrebila Štitarca i Sumarena koji su još pre rata trčali u Beogradu.
-Otac i stric su ih jahali u treningu kući, a onda peške vodili do Beograda, preko Obrenovca. Nikada grla nisu jahana do prestonice, nego jahači i konj jedan pored drugog korakom, čitav dan – priča Dragoljub.
U vlasništvu Marjanovića bila je Galipoljka, pobednica Trke Beograda i Sent Ledžer nadmetanja. Ona je oždrebila Garigranta, pobednika dve velike trke u glavnom gradu, jedne u Beču i prvog grla iz istočnog bloka koje je preletelo okean. Kada je prodat Perici Đurđevu nastupao je u Kentakiju, na čuvenom Kentaki derbiju. (SAD).
-Deda Nemanja nikada nije sedeo, on je čučao s lulom dok je pokraj njega stajala mala stolica s kafom i jednom čašicom rakije. Tu su se okupljali svi i pričalo se samo o konjarstvu na svaki način. Kao najstariji unuk bio sam uz njega uvek upijajući i živeći te priče. Svoje prvo grlo sam kupio 1982. kao poklon ćerki za rođendan.
Kasnije je iz Engleske Dragoljub pazario Sijeru Dor, ona je oždrebila Siciliju, a Siclija čuvenu Skarlet O Haru, pobednicu 12 trka.
-Sećamo se dana kada je Sicilija oždrebila Skarlet. Pobeđivala je u handikap trkama grla iz cele Evrope, retko kada je bila izvan prva tri, bez obzira da li je trčala na pesku ili travi. Podsećala je na svog oca Magranu. Trčala je one distance koje su joj odgovarale i bila je sjajna – priseća se sagovornik.
U konjarskom kraju poput našeg, gde je prva trka organizovana još 1820. godine, ovo je jedna od mnogih priča u kojoj glasnije od svega govori tradicija. Uvek ima izuzetaka, ali mahom su aktuelni vlasnici nastavljači tradicije započete nekoliko generacija ranije. Šabac i Bogatić su već dugo oslonci galopskog sporta Srbije.

Miloš Adamović (Foto: Glas Podrinja/J.R.)
Kraj je i novi početak
Iako ne sledi trkački vikend, atmosfera na Šabačkom hipodromu tokom sezone ispunjena je takmičarskom tenzijom. Rad i iščekivanje galopskih sastanaka. Visoke temperature izvode grla na stazu već u zoru. Najpre vodeći galoperi, potom trogodci i na kraju dvogodci.
-U treningu na našem hipodromu trenutno imamo više od stotinu grla. Kao klub bazirani smo na one u treningu, ali imamo i vlasnike koji ljubimce drže u našim štalama koristeći ih za rekreativno jahanje. Najstariji naš stanovnik je grlo dr Jokovića koje ima blizu 20 godina, nekadašnji galoper – govori nam Miloš Adamović, predsednik Džokej kluba koji upravlja Šabačkim hipodromom. Iako je ime gradio kao fudbaler, njegova ljubav prema konjičkom sportu traje mnogo duže, nego prema onom „najpopularnijem“.
-Deda je imao konje, s njim sam odlazio i na trke. Ujak je bio trener i džokej, pratio sam i uz njega. Ljubav postoji od kada znam za sebe. Jednom kada zavoliš, nema nazad – kaže nekadašnji vlasnik, između ostalih i konja Sammy’s Warrior, pobednika prestižnog Memorijala Kralja Aleksandra, zatim grla Naughty Jack, Waslawi grla takođe s više pobedničkih pehara.
-Poziciju na kojoj sam doživljavam kao misiju, upravo zbog te ljubavi. Znam koliko se povreda dešavalo na ovoj stazi i želim da pomognem da uslovi budu još bolji i za smeštaj i za trening grla, da svima bude dobro u našem hramu galopa.
Karijera galopera je ograničena. Vrhunac je šesta, sedma godina, iako ima onih koji uspešno trče do deset, 11, ali s obzirom na vek ove životinje, između 25 i 30 godina, to je još uvek mali deo života. Kao i u svakom sportu, nekada i povreda prekine karijeru.
– Sammy’s Warrior je doživeo tešku povredu u Šapcu i morali smo pobednika dva Memorijala da povučemo iz sporta. Poklonili smo ga dragim ljudima koji i danas brinu o njemu, koriste ga za rekreativno jahanje. Deo je te porodice, koliko je bio i naše. Naughty Jack je u priplodu i daje potomke – ističe Adamović.
Svako grlo je jedna priča, svaki vlasnik jedna nova, ali odgovor na to šta se događa kada galoperke i galoperi više ne mogu da budu na stazi, nije jednostavan.
-Dolazili su Rusi, nudili da kupe Skarlet za 15 hiljada dolara. Ne bi je dali ni za milione. Kako se odvojiti od nekoga ko je svetlost dana ugledao kod vas? Pocepala se prilikom ždrebljenja. Težak je bio oporavak, lečili smo je sedam godina, šta smo mogli učinili smo i potom je poklonili Školi jahanja u Novom Sadu gde je pričinjavala radost i njima sve dok nije preminula prošle godine – priseća se Dragoljub Marjanović.
-Potpisivao sam ugovore sa onima kojima poklanjam grlo da će voditi brigu o njemu i da neće otići put klanice. Nikada ne bih mogao to da učinim, ne razumem kako bilo ko može. Konjarstvo je velika ljubav, posevećenost i mnoge godine brige da bi kraj bio takav – ističe Miloš Adamović.
Kraj galopske karijere može biti i novi početak. U Srbiji najkvalitetniji preponaši (što je olimpijski sport) zapravo su nekadašnji galoperi. Finansijski imperativ je na neki način nametnuo takav put. Engleski preponaši, zavisno od godina i fizičkog stanja mogu košatiti od nekoliko desetina i stotina hiljada evra, najbolji imaju šestocifrenu vrednost, a nekadaši galoper može da se kupi i za nekoliko stotina evra Mnogi vlasnici ih i poklanjaju.

Ognjen Janković KK „Taur“ (Foto: privatna arhiva)
-To je velika promena za grlo. Galopere čitav život uče da idu brzo i pravo, a preponske utakmice su pre svega promena percepcije. Uče da idu u krug, da preskaču prepreke, novi sport ima više segmenata. Drugačija je fizička, ali i psihološka priprema – naglašava Jelena Dimitrijević, potpredsednica
Konjičkog saveza Srbije, koji u saradnji sa Evropskom konjičkom federacijom organizuje u Srbiji klinike prekvalifikacije galopera u preponaše.
-Prekvalifikacija galopera je jeftinija solucija, koja pomaže opstanku našeg sporta. Prva klinika je bila u Šapcu, planiramo još dve, a primarni cilj je edukacija trenera kako da efikasno promene gledište galopera, stvarajući preponaše koji vrhunska postignuća ostvaruju i sa 15 i više godina.
Preponski poligon – oaza tišine
U blizini šabačkog Hipodroma, na stotinak metara, s druge strane druma, krivudava staza vodi kroz zelenilo Srednje poljoprivredne škole s domom učenika.
Dok zvukovi s prometnog puta svakim metrom iščezavaju, primat preuzimaju prizori zoološkog vrta. Neodoljivi stanovnici, magarac, poniji, ćurke energijom mira pružaju dobrodošlicu u deo s boksovima Konjičkog kluba „Taur“, zatvorenim i otvorenim poligonom gde vlada tišina narušena samo udarom kopita, čekića pri potkivanju, vode dok se grla rashlađuju i umirujućim savetima trenera. Mesto za novi početak budućih preponaša u Šapcu je poput izdvojenog sveta.
Trening na preponaškom poligonu KK Taur, u trenutku našeg dolaska ima gospodin King.
Ne očekuje ga ništa iscrpljujuće i disciplinovano ispunjava zadatke, ali videvši nova lica prilazi da se pozdravi na svoj način dok ga šaka novih prijatelja nežno miluje.
-King je moj miljenik. S njim možeš kako hoćeš. Sluša bespogovorno. Nije toliko brz, ali radimo na tome. Mnogo volim i Dajanu, ona može sve. Tek je počela, ima brzinu, skočnost, ali je mnogo teži karakter. Jedna greška i postaje neposlušna, onda sve iz početka – govori nam trener i jahač u „Tauru“ Ognjen Janković. Iako vrlo mlad, beleži uspehe, a priznaje da je bilo i neukrotivih.
-Šarliz, je bila kobila koja jednostavno nije reagovala na preponu. Nije se pronalazila u ovom sportu. Sada je kod novih vlasnika u okolini grada. Pronašla je mir i uživa.
KK „Taur“, jedan od najuspešnijih klubova u Srbiji, ima deset konja u treningu. Osam su nekadašnji galoperi.
Svaki je drugačiji, a Klub neguje princip da ne bira – mnoge su spasli već spremne za klanicu. Dolazak u Taur je početak nove priče.
– Zavisi od početnog stanja. Mnogima su povređene tetive, što je ključno za sport. Najpre ih lečimo oko pola godine, a potom ih uvodimo u trening. Početak je zimi, u zatvorenom, a od proleća na otvorenom vidimo koliko smo postigli – približava Ognjen.
Bezbroj detalja odlučuje da li će galoper postati uspešan preponaš ili ne. Kao i svi sportisti, konji zahtevaju pažnju, privrženost, poseban pristup, razgovor, da bi osetili da će trud koji ulažu biti nagrađen ljubavlju.
-Mogu da budu najbolji saradnici na svetu, a i najveće inadžije. Iskustvo donosi lakše „čitanje“ karaktera i kada se grlo upozna, onda znate kako i šta možete, odnosno treba da radite.
Iskusni preponaši i oni u nastajanju treniraju šest puta nedeljno. Od trenutka kada je spreman za prvi trening, potrebno je minimum pola godine da galoper počne razmišljati kao preponaš.
Trening traje oko 90 minuta i nijedan nije isti kao prethodni. Kao i priprema, razlikuje im se i ishrana.
-Svi imaju drugačiji metabolizam. Za trenig su potrebni obilniji i jaki obroci. Zimi je hrana kaloričnija. Hrane se briketima, senom i kukuruzom, a razlika je u veličini porcije. Poput nas i oni teško podnose visoke teperature i oporavak posle treninga je sličan. Češće ih kupamo i dajemo elektrolite da nadoknade izgubljenu tečnost – objašnjava Ognjen.
Taur je sportski kolektiv, no osim grla u treningu, deo kapaciteta je namenio i za pansion gde vlasnici mogu držati svoje ljubimce.
-Imamo sedam konja u pansionu. Cena je 18.000 dinara mesečno. Mi ih hranimo, čistimo i održavamo, vlasnik može da dođe, koristi naše kapacitete za rekreativno jahanje kada želi. Ukoliko ne želi, ne mora, dok je kod nas imaće svu negu – kaže trener KK Taur.
Kakva je budućnost?
Osim preponskog jahanja, želja Konjičkog saveza Srbije, kroz pomenute klinike, ali i kontinuirani rad s klubovima je razvoj ”trodnevnog događaja”, još jedne olimpijske discipline.
-To je poput konjičkog triatlona. Uz preponske utakmice uključuje dresuru i kros-kantri, odnosno preskakanje prirodnih prepreka na poligonu. Kao Savez smo usmereni na sport i obogaćivanje ponude. Uvek smo tu da vlasnike galopera koji žele da ih prekvalifikaciju usmerimo na klubove – ističe Jelena Dimitrijević.
Iako su preponske utakmice, dresura i trodnevni događak discipline sa olimpijskim pedigreom, jahanje veština koju mnogi ne poseduju i trening u kojem se svaki deo tela pokreće, interesovanje za školu jahanja je slabo.
-Do pre pet godina je bilo solidno, sada sve manje. S njima radimo Miloš Makević i ja, to je desetak jahača ukupno. Popularniji su drugi sportovi. Kobile i konji obožavaju decu, mnogo puta sam video da je to obostrana privrženost, deca uspostave brzo kontakt, jašu i vidno uživaju, bez straha, ali roditelji ne mogu da pobede zebnju, čini im se nebezbedno i deca ne nastave, mada bi želela – s žaljenjem konstatuje Ognjen.
Briga veterinara
Deo obaveza dobronamernopg vlasnika, usmerenog na dobrobit svog ljubimca je i stalni kontakt s veterinarom, preventiva i lečenje ukoliko je potrebno. Najveća opasnost su fizičke povrede, ali ne samo one.
-Želudac kod konja je mali, najveći deo varenja obavlja se u debelom crevu i tu je najveća opasnost po njihovo zdravlje. Prelomi i oboljenja u debelom crevu su nažalost nerešivi problemi – ističe dr veterinarske medicine Davor Šašić
Početak i kraj svake brige je svakodnevna pažnja i razmena emocija između vlasnika i grla, a uz takav pristup, medicinska potpora je samo dodatak za dug i zdrav život konja.
-Postoje obavezne vakcinacije od tri vrste oboljenja, ispitivanje na infektivnu anemiju kopitara i monitornig na virus zapadnog Nila. Ishrana je prilagođena pomenutom digestivnom traktu, a redovno timarenje i potkivanje je obavezno. Nakon treninga je imperativ osveženje, oni mogu da podnesu i potpuno hladnu vodu što pomaže u rashlađivanju – dodaje dr Šašić.
Projekat „Lokal pres Lab 2.0“ je razvijen i podržan od strane programa „Medijski inkubator za Zapadni Balkan“ Free Press Unlimited, koji je finansiran od strane Ministarstva spoljnih poslova Holandije a realizuju ga članice PU „Lokal pres“.
Medijski prilog je prenet sa sajta redakcije Glas Podrinja, članice PU “Lokal pres“.
Odabir plasiranih medijskih priloga zasnovan je na visokim profesionalnim i etičkim standardima koji se primenjuju u novinarstvu lokalnih medija.