NIČIJA BRIGA

Žene na selu nemaju pravo na plaćeno odsustvo zbog bolesti ili nege deteta, ne koriste trudničko i porodiljsko odsustvo, nemaju radni staž
Jedan od najvećih problema žena na selu, predstavlja dostupnost zdravstvenim uslugama. Problem se vidi u nepostojanju zdravstvenih ustanova u većini sela, udaljenosti ustanova, lošem prevozu. Jednostavno, infrastruktura u svim delovima je znatno lošija u selima nego u gradovima. I to je samo U fokusu 340-x-90gruba slika stanja u kome se nalaze seoske žene danas u Srbiji. Konkretno govoreći, 17 odsto žena na selu nema ni zdravstvenu knjižicu, trudnice i porodilje nemaju pravo na novčanu nadoknadu tokom održavanja trudnoće ili nakon porođaja. One uplaćuju penzijsko i zdravstveno osiguranje, ali nemaju ni dna radnog staža, pa ih tako ni Zakon o radu ne prepoznaje kao moguće korisnice prava iz radnog odnosa. I to je pravilo bez obzira na to da li su žene sa sela nositeljke odnosno vlasnice seoskog gazdinstva ili se zastupljene kao „pomažući članovi domaćinstva“.
Novčane naknade
Aktuelni Zakon o finansijskoj podršci porodici sa decom, ne prepoznaje seoske žene kao posebnu kategoriju, već se njegove odredbe odnose samo na zaposlene žene, one koje rade u preduzećima, ustanovama i na drugim mestima, dakle samo na one koje imaju radnu knjižicu. Žena na selu nema radnu knjižicu, nema radno vreme. Zorica K. (35) iz jednog gružanskog sela kaže da nakon rođenja prvog deteta pre petnaest godina nije ni očekivala bilo kakvu pomoć od države. U međuvremenu je rodila još dvoje, najmlađe ima 2 godine, ali kaže da se ništa nije promenilo. „Muž i ja, sa njegovim roditeljima imamo veliko imanje. Gajimo najviše stoku, a za nju hranu uglavnom sami proizvodimo. Kada sam bila u drugoj trudnoći, pojavile su se neke komplikacije i morala sam da ležim do porođaja. Znači, bila sam potpuno onesposobljena da radim i doprinesem domaćinstvu. To se osetilo u kući, jer sam uglavnom ja nosila sir i kajmak na pijacu. Svekrva je bila baš mnogo bolesna u to vreme, pa ni ona nije mogla. Dakle, imali smo gubitak od tih proizvoda, a kada smo pitali da li imam pravo na neku novčanu pomoć zbog održavanja trudnoće, činovnica mi se nasmejala i pitala znam li gde živim, da bi mi njen šef dobacio ‘nije ti ovo Švedska’. I sada, ako se neko od nas razboli, ako mi se dete razboli, ako meni nije dobro, ko te pita, samo od razumevanja ukućana zavisi da li ću biti pošteđena poslova dok se ne oporavim.“
Zorica ima sreće da živi u skladnoj porodici, punoj razumevanja, ali zna za neke komšinice koje nisu bile iste sreće i morale su da rade i najteže poslove do poslednjeg dana pred porođaj ili da odmah nakon njega nastave sa obavljanjem zaduženja na imanju. „I kome one da se jave za pomoć kad ni najbliži, čak i druge žene u porodici, nemaju razumevanja za takvu situaciju. Onda digneš ruke i od državne pomoći i razumevanja. Mi svi u porodici uplaćujemo penzijsko i zdravstveno osiguranje, ali ako bih se zaposlila, što mi nije najbitnije, ali tražim posao, završila sam srednju ekonomsku, iako sam uplaćivala sve to ispalo bi da nemam ni dana radnog staža. A imam od devetnaeste godine, kada sam se udala, to je svekar odmah regulisao i počeo da uplaćuje, dakle 16 godina staža bih imala kada bi država to priznavala u staž.“
Zorica na pomen prekovremenog rada u sezoni poljoprivrednih radova samo odmahuje rukom i kaže „Ma, ko te to pita, posao mora da se završi, neće sam.“
Priča Grozdane (53) je još dalje od modela punopravnog člana društva. Godinama se bavila baštovanstvom i imala svoju tezgu na pijaci, stalne mušterije, solidan prihod, uplaćivala je penzijsko i zdravstveno osiguranje. Međutim, iz razloga koje ne želi da pominje u jednom je trenutku prestala sve to da uplaćuje i sada niti ima zdravstvenu knjižicu niti joj teče poljoprivredni staž. „Znam ja da mi je to donelo samo velike probleme. Za sedam godina, koliko već ne plaćam ništa, išla sam samo tri puta kod doktora, a bolesna sam i prebolesna. Nemam pare da platim preglede, lekove. Da je jedan pregled, pa dobiješ lekove, nego te onaj jedan, prvi doktor, pošalje kod još šest njih i svuda platiš od hiljadu pa naviše, pa lekovi koštaju. Otkud meni sve te pare. Ovako, kad me nešto zaboli uzmem lek koji mi preporuče u apoteci, platim punu cenu, kad mi zazuji u ušima komšinici mi izmeri pritisak, uzmem od nekog sa istim problemom lek ili dva, smiri se to i idi dalje. Imam reumu, visok pritisak, bubrezi mi nisu u redu, srce, ma ne znam šta od tih boleština nemam, ali šta ću, da ponovo počnem da plaćam nema od čega. Muž je radio, ostao bez posla, nema se.“
Nelogičnost i diskriminacija
Žene koje su vlasnice poljoprivrednih gazdinstava su poreske obveznice, međutim ni njih zakon ne prepoznaje u delu prava na plaćena odsustva. Ne prepoznaje ih ni kada su pomažući članovi domaćinstva, ali ako neko ispunjava svoje obaveze prema državi, red je i da za tu državu makar bude vidljiv, prepoznatljiv. I možda se baš na ovom primeru najbolje vidi neravnopravan tretman seoskih žena. Na njih se ne primenjuju propisi iz oblasti ostvarivanja prava na finansijsku podršku porodicama sa decom, pre svega prava na novčanu naknadu za vreme porodiljskog odsustva i odsustva sa rada radi nege deteta. Ženama na selu, odnosno porodicama na selu koje imaju decu, neophodna je podrška države, potrebne su mere koje bi podsticale rađanje, ali i koje bi oživele selo. Ovako imamo pravo pustošenje sela, a na stara napuštena imanja vraćaju se mahom penzioneri, umesto porodica koje bi poljoprivrednom proizvodnjom omogućile sebi egzistenciju, a na državu smanjile pritisak zapošljavanja.
Poseban problem u primeni prava iz radnog odnosa predstavljaju nadničarke, žene koje rade na tuđim imanjima. Njih vlasnici nikada ne prijavljuju, primaju bedne nadnice, doprinosi za njih se ne uplaćuju. Zapravo rade u sivoj zoni. U Vojvodini se nekoliko pokrajinskih institucija bavi ovim problemom i imaju različite programe podrške za ovu grupaciju marginalizovanih žena, između ostalog imaju program kupovine kuće na selu za bračne parove sa decom. Na ovaj način doprinose oživljavanju sela, ali ove poduhvate ne prati i ostali deo pravne regulative koji bi trebalo da omogući ravnopravan odnos žene koja obavlja poljoprivrednu proizvodnju sa onom koja je zaposlena u urbanoj sredini.
Bez epiloga
Početkom ove godine najavljivan je nov Zakon o pomoći porodicama sa decom, koji bi prvi put prepoznao žene vlasnice poljoprivrednih gazdinstava. Naravno, one koje koju su pomažući članovi ili nadničarke, i po tom predlogu su ostale „van teksta“. Brojne organizacije koje se bave problemom položaja žena na selu, uglavnom nevladin sektor, saglasne su da se jednim zakonskim propisom ne rešava problem. Potreban je čitav niz propisa, aktivnosti, programa podrške, da bi položaj žena na selu bio bolji i da bi one postale ravnopravni deo društva. Jedan od tih problema koje treba rešiti jeste i seoska infrastruktura, uređeni putevi, ambulante, vrtići, škole. Ogroman problem predstavlja i patrijarhalni model naših seoskih porodica i tu bi edukacija bila od presudnog značaja, uz pomoć državnih organa i institucija koje se po definiciji bave pitanjima ravnopravnosti polova.
Sve u svemu, mnogo je posla i pred državom i pred ženama, posebno seoskim. A one sve više pokazuju da su spremne i otvorene za pomoć.
Gorica Gligorijević
ANTRFILE
ŽENE SU SIROMAŠNIJE
Sa opasnošću od siromaštva češće se susreću osetljive kategorije stanovništva poput invalida, Roma, žena, a posebno žene na selu. Poverenica za zaštitu ravnopravnosti, Brankica Janković, više puta je ukazivala da je siromaštvo višedimenzionalni fenomen i da ne podrazumeva sa nedovoljno prihoda za život, već i brojne aspekte povezane sa ljudskim pravima, kao što je nemogućnost zapošljavanja, neodgovarajući uslovi stanovanja i neadekvatan pristup socijalnoj zaštiti, zdravstvenim, obrazovnim i komunalnim uslugama. „Posebno su ugrožene žene na selu i one uglavnom nisu nosioci gazdinstava, ali itekako rade u poljoprivredi, ali neplaćeno i često su bez ikakvih primanja ili sa minimalnim ili porodičnim penzijama. Ovo najbolje ilustruje podatak da je tek 14 odsto žena stalno zaposleno na gazdinstvima, a čak 85 odsto muškaraca“, upozorava Brankica Janković.

Gazda

nuns u fokusu