Nedostaju svest i savest

Usaglašavanje
zakona i propisa sa standardima zemalja članica Evropske unije, vlast u Srbiji,
vrlo često primenjuje po principu deklarativnog izglasavanja u Skupštini i štampanja
mrtvog slova na papiru Službenog glasnika. U svakodnevnom životu primena novih
propisa, narodski rečeno ide kilavo, tj. ne ide nikako ili po sistemu “korak
napred, dva koraka nazad”.

Image 3

Očiglednih
primera ima koliko hoćete, a jedan od najnovijih je i novo ustavno rešenje za izmenu zakona o lokalnoj upravi po kome će
se predsednici opština po srpskim varošima ponovo birati posredno u lokalnim
skupštinama, a ne neposredno od strane birača. Navodno, u mnogim opštinama se
pokazalo da neposredno birani gradonačelnik ne može da ostvari saradnju sa skupštinskom
većinom ako nisu iz istog političkog miljea.

U tim gradovima
onda imamo nestabilnu političku
situaciju i tamo lokalna vlast skoro i da ne funkcioniše. Tako je državna
vlast rešenje našla u demokratskom nazadovanju i oduzimanju prava biračima da
neposredno biraju čelnog funkcionera u svom gradu.

Kako naterati
vlast u Srbiji da poštuje zakone koje je sama donela a pre svega one zakone
koji definišu odgovornost nosioca javne funkcije za ono što radi. U demokratski
uređenim državama, pored nezavisnog sudstva i tužilaštva, stroge poreske
kontrole i sličnih institucija postoji javno mnjenje koje građani kreiraju
svojom slobodnom voljom i svešću o svojim pravima.

Upravo ta svest
nedostaje građanima Srbije. Malo je onih među običnim građanima koji su
shvatili šta su prava građana i kojim mehanizmima ta svoja prava mogu da zaštite
i ostvare. Ponajviše zbog toga, što na tako nešto nisu navikli. Decenijama
unazad živeli smo u političkom sistemu u kome je vlast bila nedodirljiva za običnog
čoveka. Načelno je bilo proklamovano i samoupravljanje u kome su se svi radni
ljudi nešto pitali, ali suštinski odluke su se donosile u uskom krugu ljudi.
Između je bio nevidljivi ali postojani zid.

I danas vlast
pokušava da funkcioniše na isti način. Možda zato što među ministrima i drugim
visokim funkcionerima i dalje imamo bivše komuniste i ljude kojima je u glavi
tipičan srpski čip: vlast je nedodirljiva i ona nikome ne polaže račune, a naročito
ne narodu.

Tako vlast u današnjoj
Srbiji ne voli da je pitate da li je platila porez, odakle joj enormno
bogatstvo nakon samo dve-tri godine na funkciji, državni budžet se tretira kao
sopstveni džep a i odluku kako će se potrošiti milijarda i po evra iz Nacionalnog
investicionog plana donela je grupica od pet-šest ljudi, pa se taj plan i dalje
zove – nacionalni.

Zna vlast da
narod ništa ne zna o svojim pravima pa tako i radi šta ona hoće.

Zakon da slepi progledaju

Kao efikasan način
da se narodu otvore oči, iz Evrope je nametnuto, da Srbiji treba Zakon o
dostupnosti informacija. Vlast ga je usvojila da se njime hvali ali i pokrenula
sve mehanizme koje poseduje da primenu zakona obesmisli, oteža, iskomplikuje.

Sve
administracije su lenje a državna najviše, pa je tako procedura imenovanja
republičkog poverenika trajala predugo. Sledeća besmislica su propisani rokovi
za davanje odgovora od nadležnih službi na postavljena pitanja. Tu se ubraja i
treniranje živaca novinarima koji su, po zakonu o dostupnosti informacija, upućivani
da svoje novinarsko pitanje upišu na propisani formular, pa da taj papir
predaju na propisani šalter, pa da čekaju 15 dana na odgovor, pa ako nema
odgovora da napišu žalbu na drugom propisanom obrascu, pa opet na šalter, pa
opet novi rok za odgovor na žalbu.

Kao da živimo u
doba Gutemberga koji tek osmišljava konstrukciju prve štamparske mašine, a ne u
doba elektronskih medija, kada informacija sa kraja na kraj sveta putuje za
nekoliko sekundi.

Vlast u Srbiji
pokušava da održi svojstvo tajnog udruženja,
nešto nalik na masonsku ložu ili nešto slično. Šta ona radi znaju samo oni
unutra, među sobom, a ostali će čuti koliko im se dozvoli. Čak i kada oni
unutra, odlučuju o nama napolju. Tako je i i zasedanje srpske Skupštine za konačno
usvajanje Ustava, nedavno bilo zatvoreno za fotoreportere, mada je novi Ustav
pre toga izglasala milimetarska većina građana, glasajući neumorno dva dana i
jednu noć. Pobogu, valjda smo ih zato i
birali da nam odlučuju o glavi, a kada je već tako, ko nama još pa daje pravo
da ih nešto zapitkujemo.

Nakon početnog
vremena privikavanja i u potpunom odsustvu bilo kakve nezavisne kontrole a i
javnog mnjenja, zakon o dostupnosti informacija polako hvata svoje korene.

Pitanja i odgovori

Doživeli smo da,
u kombinaciji sa reformom trgovinskih sudova, redakcijama stignu pozivi
portparola tih sudova i ljubazno obaveštenje da u svako doba mogu da traže bilo
koju informaciju dolaskom u sud, telefonom ili mejlom.

Bilo bi lepo da
na isti način postupe i portparoli tužilaštava i opštinskih i okružnih sudova
po srpskim varošima. Biljanu Nastić, portparola Policijske uprave u Čačku
pitali smo koliko je pitanja uprava dobila po zakonu o dostupnosti informacija.

“Samo jedno u
ovoj godini i to od nevladine organizacije Građanski savet opštine Kraljevo,
koja je postavljanjem pitanja testirala da li državni organi reaguju u skladu
sa zakonom. Naravno, odgovorili smo im u skladu sa zakonom” – kaže Biljana
Nastić.

Sa druge strane
bilo je u početku povuci-potegni u odnosima mediji-portparol PU, kažu kolege
novinari. Pozivajući se na proceduru službe, gospođica Nastić često je saopštenja
o kakvoj saobraćajnoj nesreći, ubistvu i sl., mogla da izda tek dan-dva nakon
takvog događaja, što je redakcijama apsolutno neprihvatljivo.

U opštini Čačak
kažu da su očekivali znatno veći broj pitanja po osnovu zakona o dostupnosti
informacija. Tako je i određen službenik koji će se tim poslom baviti a
procedura je pojednostavljena. Kada smo proletos tražili informaciju vezanu za
ispunjenje komunalne obaveze kupca većinskog kapitala fabrike PKS Lateks, dok
smo popili kafu formular je sa opštinskog šaltera prosleđen u kancelariju nadležne
službenice i odgovor smo dobili odmah u pisanoj formi.

Ako tu brzinu
pripišemo prijateljskom odnosu novinar – opštinski službenik, ostaje utisak da
javni službenik može da bude efikasan u obavljanju svog posla.

“U prošloj godini
imali smo dvanaest zahteva a u ovoj čak i manje, svega desetak. Svi zahtevi su
obrađeni i odgovori dostavljeni u propisanom roku – kaže Milica Vojinović, šef
protokola u Skupštini opštine Čačak – Naš utisak je da građani još uvek ne
znaju koje mogućnosti im daje zakon o dostupnosti informacija.”

U poslovnom svetu
imati pravu informaciju u pravom trenutku je prednost koja donosi profit. Građani
moraju znati šta vlast radi, kako i kakve odluke donosi. Javnost mora biti
obaveštena, jer od toga zavisi dobit svih nas, a ne samo pojedinaca.

Tako će građani Čačka,
ali i svi poreski obveznici u Srbiji moći da saznaju kako se to, na primer, od
ministarske plate od 100.000 dinara za samo dve godine kapitalno uveća lična
imovina u višemilionskoj vrednosti, kako se u resornom kapitalnom Ministarstvu
donese odluka da se 1,5 miliona evra iz Nacionalnog investicionog plana uloži u
rekonstrukciju puta koji, gle čuda, vodi
baš od ministrove kuće do ministrovog novog imanja.

Pitanja je,
zaista, mnogo, samo odgovori fale, kao i puna primena zakona o dostupnosti
informacija.