Na kraju reda

Omladinski
rukovodioci, bar oni koji se javno bave tim poslom, polako prestaju da budu
mladi, a da su, zapravo, još daleko od pravog političkog života i centara
odlučivanja

Za razliku od normalnih
zemalja, u Srbiji je čovek mlad i do kasnih četrdesetih, a mladost se pre
računa u prepreku, period života sa manjkom pameti, nego li u prednost, kako je
to slučaj na drugim mestima. Ljudi, rođeni u zlo Miškovo vreme, borbu su
usvojili kao način ponašanja, i u godinama rata građana protiv režima svakako
bili nosioci glavnih uloga. Danas, mladih kao da više nema u politici.
Apsolutno skrajnuti, oni žive na marginama lokalnog političkog miljea, još uvek
tražeći mesto pod suncem i način da se za sebe izbore sa vladajućim
establišmentom. Iako se svi oni kunu u sopstvene dobre namere i ideologiju
stranke kojoj pripadaju, mnogi od njih već sada su uspeli da preko svoje
partije dobiju makar posao, ako ne i neku ozbiljniju privilegiju. Za razliku od
idealizma srednje generacije, današnji mladi političari ovde su da bi uspeli u
životu, jasno shvatajući da je partijski put jedina staza do cilja, ma šta ovde
reč „uspeh“ ustvari podrazumevala. No, osnovno pitanje je ko su ti mladi ljudi
koji se danas bave politikom, iz koji to razloga čine i šta ih u takvu avanturu
tera? Ovo su samo neka od pitanja na koje je potražen odgovor prilikom
razgovora za okruglim stolom u redakciji „Vranjskih“ na temu „Mladi i politički
izazovi“. Odgovori su, očigledno, slični za sve, ali, reklo bi se, više
skrivaju nego što otkrivaju.

Milan Stamenković, Miloš Đoković, Ivana Pejković, Ivan Trajković

Akcije

Milan Stamenković,
poznat i po profesionalnom imenu DJ Selekta, rođen je 1986. godine, a tvrdi da
je već 15 godina u politici. Danas se nalazi na mestu predsednika Omladinske
mreže G 17 plus u Vranju. Sve je počelo, kaže, slučajno.

„Bilo je to takvo
vreme, bio sam simpatizer „Otpora“, i učestvovao na svim uličnim akcijama
protiv režima. Kasnije, mislim oko 2001. godine, javila se najpre ta Ekspertska
mreža, novi ljudi, to mi se uvek sviđa, i ušao sam u to. I nismo kao drugi, da
smo mladi sa 30 i više godina, nego smo baš bili klinci“, kaže Stamenković i
dodaje da od stranke, i stranačkog angažovanja, nema nikakve opipljive koristi,
jer nigde ne radi, čak i ne studira, ali, kao poznati DJ, zarađuje, kaže po 15
evra za veče u nekom od lokalnih klubova. I veruje, ako ikada izađe iz G 17
plus, da nikada neće menjati stranku.

No, prema
njegovim rečima, on je danas na funkciji koordinatora Ministarstva za omladinu
i sport za Pčinjski okrug, a tu funkciju obavlja još uvek volonterski.

Miloš Đoković,
predsednik omladine vranjskog DSS-a, danas ima 27 godina, a politikom je, prema
sopstvenom priznanju, počeo da se bavi „u ono najgore Miloševićevo vreme, na
protestima 1996., kada nas na ulici nije bilo više od 20 – 30“.

„Posle toga su
došli i školski protesti, koje smo organizovali u Gimnaziji i Tehničkoj. U
partiju smo ušli 2000. godine, kada stranka u lokalu nije imala više od 50 članova.
Cilj nam je bio, u tim mračnim vremenima, da se stvari promene, da i mi
odradimo naš deo posla“, ocenjuje danas Đoković.

Ubeđenja

I ovaj naš
sagovornik tvrdi da je u stranci iz ubeđenja, i da nema nikakvu korist od toga.

„Sigurno je preko
90 odsto mladih potpuno neaktivno i dolazi u stranku ne bi li našli neki posao.
Omladina DSS-a danas broji oko 500 članova, a svakako više od trećine ima
diplomu više škole ili fakulteta. Naš cilj je da omogućimo da se ti mladi ljudi
preko politike potpuno afirmišu“, kaže Đoković.

I Đoković ističe
„radničku komponentu“ svog političkog delovanja. Naime, kad krenu izborne
kampanje, svi se iznenada sete omladinaca i njihove mladosti. Nema valjda ko da
napravi štandove, podeli flajere, izlepi plakate… Ali, Đoković tvrdi da u
DSS-u prema mladima nema diskriminacije, niti su onu tu u bilo kakvom podređenom
položaju.

„Sve smo
aktivniji, a u stranci već drugim očima gledaju na nas, jer se u DSS-u sada
akcenat stavlja na mlade ljude. Imamo podršku odbora, i tražimo svoje mesto“, kaže
Miloš ĐOKOVIĆ, predsednik omladine DSS-a u Vranju.

Republički
koalicioni partner DSS-a, Nova Srbija, koja je od 2001. godine u Vranju imala
Klub mladih, sada ima sedam odbornika u lokalnom parlamentu, a jedna od njih je
i Ivana Pejković, još malo pa diplomirani biolog. Kaže da je u NS prepoznala
partiju koja najbolje kanališe njene ideje, ali i mesto na kome najbrže može da
ih ostvari.

„I sama činjenica
da sam postala odbornik, dovoljno govori o brizi za mlade koju iskazuje moja
stranka. Nadam se da možemo biti spoj mladosti i iskustva, da naša energija i
iskustvo starijih može da donese boljitak i gradu, ali i svakom građaninu
posebno“, kaže Pejkovićeva.

Najveću i
najsnažniju lokalnu omladinsku organizaciju ima vranjski DS, čiji je Klub
demokratske omladine jedan od najboljih i najaktivnijih u čitavoj stranci. Ivan
Trajković, potparol vranjskog KDO-a, podvlači da su ulične akcije DS-a pre
svega stvar resornih odbora stranke, ali ne negira da je okosnica tog delovanja
mlađe članstvo među lokalnim demokratama.

„Naše mišljenje
se u stranci itekako poštuje, ima nas svuda, i imamo dobru saradnju sa odborom.
Mladi čine skoro polovinu vranjskog članstva DS-a, i svakodnevno nam pristupa
po nekoliko novih ljudi“, tvrdi Trajković.

Razlog njegovog
bavljenja politikom je činjenica da se „5. oktobar ovde nikada nije desio” i da
na tom polju mora da se još dosta uradi u Vranju.

„Zoranova energija
je za mene bila odlučujuća. Morao sam da pomognem da se te ideje i dalje
sprovode u praksi“, kaže Trajković.

Stranka kojoj on
pripada u lokalu napravila je strategiju za mlade, kao jedina politička organizacija
koja se bavila tom temom.

„Pokušavamo da
pokažemo građanima da DS ume i može da izvede mlade iz trenutne apatije, i u
tom clju smo izveli veliki broj akcija na terenu”, kaže Trajković.

I tako, vranjski
omladinski rukovodioci, bar oni koji se javno bave tim poslom, polako prestaju
da budu mladi, a da su, zapravo, još daleko od pravog političkog života i centara
odlučivanja. Generacija koja sve više preuzima lokalnu političku moć, a koja se
nalazi još uvek u srednjim tridesetim godinama, teško će da dobrovoljno ustupi
svoje mesto mladima, ili čak i onima koji tek dolaze. Ovi, opet, nemaju snage,
bar koliko se u ovom času to da videti, da se frontalno suprostave toj
prepreci. Ništa, trpeće situaciju takva kakva je, boreći se za mrvice sa stola
moćnih, sve dok jednog dana ne vide da ni oni nisu baš tako mladi kakvim ih
prave svi okolo.