Kupovina medija za sticanje uticaja


Kroz Kruševac kruže priče po kojima svoj udeo kod bugarskog vlasnika Pobede ima jedan srpski konraverzni biznismen. Priča se i da je Pobeda kupljena kako bi se u Srbiji, kroz kupovinu još nekoliko medija, napravila medijska mreža koja bi reklamirala sve ono što Bugari kupe u Srbiji

Prvi broj kruševačke Pobede izašao je 16. novembra 1944. godine a početkom šezdesetih godinaKruševac prošlog veka započela je proširena izdavačka delatnost preduzeća. Od 1971. godine u okviru preduzeća emitovanje programa započeo je i radio Kruševac. Dvadeset godina kasnije, 1991. godine emitovanje programa započela je i TV Kruševac, kao deo istog opštinskog informativnog preduzeća čime je konstituisano tromedijsko JP RTK Pobeda.

Nakon jedne i po decenije ovo opštinsko javno preduzeće koje je objedinjavalo rad redakcija jednog štampanog i dva elektronska medija, prestaje da postoji tako što se najpre novine Pobeda izdvajaju u posebno preduzeće. Bilo je to u martu 2006. godine u sklopu priprema za privatizaciju.

Novo preduzeće sa petnaest zaposlenih, par kompjutera i štamparijom na opštinskom zemljištu ostalo je narednih godinu dana na opštinskom budžetu. Redakcija je ostala u prostorijama kruševačkog Doma sindikata. Krajem marta ove godine Pobeda je privatizovana tako što je Agencija za privatizaciju aukcijski prodala većinski deo ukupnog kapitala preduzeća tj. 70 odsto koliki je bio udeo države u vlasništvu novoformiranog javnog preduzeća.

Početna cena na aukciji bila je 289.000 dinara za većinski udeo u kapitalu Pobede. Nepoznanica je samo bila ko će biti potencijalni kupac. Istoga dana na aukciji u Agenciji za privatizaciju, iznenadjenje je bila cena postignuta za prodaju većinskog kapitala valjevskog Napreda, koja je sa početnih 837.000 dinara dostigla punih 35 miliona dinara.

U nadmetanju sa još dva potencijalna kupca, Media Svjat doo (ogranak bugarske firme Media Svjat) ponudio je najveću cenu od 1,81 milion dinara i postao novi većinski vlasnik Pobede. Predaukcijske prognoze u Kruševcu tipovale su da će se Pobeda prodati za otprilike iznos koji je i postignut na aukciji. Kupac ima ugovornu obavezu da investira 260.000 dinara u prvoj godini.

Do sada, prema dostupnim informacijama, novi većinski vlasnik nije ni ušao u posed niti je realizovao obaveznu investiciju. Medija Svjat nije dostavio deviznu garanciju banke, a Pobeda nije uknjižena u registar privrednih društava kao deoničarsko društvo. U skladu sa zakonom Pobeda je skinuta sa opštinskog budžeta. Trenutna situacija poziciju redakcije čini neizvesnom jer sa štampanim tiražom od oko 3.000 primeraka, bez dodatnog sufinansiranja novine koje pokrivaju Rasinski okrug nemaju tržišnu šansu za opstanak. Novi većinski vlasnik za sada ne ulaže ni u plate. Izvor finansiranja je prodaja oglasnog prostora, što znači da je redakcija već šest meseci na režimu samofinansiranja.

Pobeda je od nekadašnjeg zajedničkog preduzeća u deobi dobila oko 12 odsto imovine, mada je nekadašnje javno preduzeće izvorno nastalo iz novina Pobeda. Tih 12 odsto u suštini čine ofsetna štamparija, nekoliko kompjutera i radnih stolova.

Na Skupštini preduzeća posle privatizacije kao nelegitimisani predstavnik većinskog vlasnika pojavio se gospodin Vančo Bojkov. Zanimljivo je da niko od zaposlenih u nekadašnjem javnom preduzeću RTK Pobeda nije upisao akcije u Pobedi kao mali akcionar, pa je tako 30 odsto kapitala Pobede, namenjeno za podelu malim akcionarima, pripisano Akcijskom fondu države.

Agencija za privatizaciju obavila je prvu redovnu kontrolu nakon privatizacije i konstatovala da kupac većinskog vlasništva još uvek nije ispunio svoju investicionu obavezu, ali ni taj rok nije istekao. Nezvanično novi direktor Pobede je Marijana Palazova, a dok APR ne odobri upis u registar nastale promene, vd direktor je Zorica Jovanović, inače glavni i odgovorni urednik Pobede.

Uredjivačka politika nije pretrpela nikakve promene, tako da Pobeda i dalje nalikuje na opštinsko glasilo.

Kroz grad kruže priče po kojima svoj udeo kod bugarskog vlasnika Pobede ima jedan srpski konraverzni biznismen. Priča se i da je Pobeda kupljena kako bi se u Srbiji, kroz kupovinu još nekoliko medija, napravila medijska mreža koja bi reklamirala sve ono što Bugari kupe u Srbiji.

Isti poslovni ljudi iz Bugarske kupili su i kruševački Trajal, pa je jedno vreme redakcija Pobede bila preseljena iz Doma sindikata u Trajalovu robnu kuću. Tamo se radilo u kancelarijama bez direktnih telefonskih linija, bez konekcije na Internet. U skoro neverovatnim uslovima redakcija je izdavala novine puna dva meseca. Sada je opet u poslovnom prostoru Doma sindikata.

Stari Sandžak

Nadležni u opštini Prijepolje, svojevremeno su odlučili da opštinsko informativno javno preduzeće u proces privatizacije udje kao jedinstveno preduzeće, pa je tako na aukciji u Agenciji za privatizaciju, prijepoljska firma Voćar Lutka, postala vlasnik većinskog kapitala lista Polimlje i Radio Prijepolja.

Trgovačka firma koja u Prijepolju i široj okolini važi za giganta u prometu šećera, voća i povrća, postala je vlasnik lokalnog lista i radija za samo 81.000 dinara, kolika je bila početna cena na aukciji.

JIP Polimlje privatizovano je u julu ove godine na aukciji u Agenciji za privatizaciju. Osim preduzeća Voćar Lutka, nije bilo drugih zainteresovanih kupaca, možda i zbog činjenice da Polimlje ne raspolaže sa poslovnim prostorom u sopstvenom vlasništvu. Za razliku od nekih drugih lokalnih novina i radija koji su u proces privatizacije ušli sa pozamašnim dugovanjima, JIP Polimlje je u privatizaciju ušlo bez dugova.

Pre privatizacije 65 odsto svojih prihoda ostvarivalo je dotacijom iz sredstava iz budžeta opštine Prijepolje, a ostatak je bio udeo iz sopstvenih prihoda sa tržišta. U trenutku prodaje zarade su redovno isplaćivane a prosek plate novinara bio je 27.000 dinara.

Nakon privatizacije IJP Polimlje je skinuto sa sufinansiranja iz opštinskog budžeta. Na sednici Skupštine akcionara koju čine većinski vlasnik i mali akcionari, vlasnik preduzeća Voćar Lutka doo, gospodin Bahrija Beganović, predočio je akcionarima i zaposlenima svoju poslovnu viziju Polimlja. Naime, kao iskusni privrednik, on smatra da Polimlje treba da posluje po tržišnim uslovima i da se na taj način finansira, u skladu sa logikom da svako preduzeće može i mora da zaradi. Uzimajući u obzir činjenicu da su list Polimlje i radio Prijepolje, svojevrsni medijski brend u svojoj sredini i na širem području, prelazak na tržišno finansiranje ne bi trebao da bude veći problem.

Ipak, prelaz sa pretežno budžetskog na potpuno samofinansiranje, a bez finansijske pomoći novog većinskog vlasnika, ima svoju praktičnu cenu. U ovom trenutku redovna isplata plata zaposlenima kasni skoro mesec dana.

U svakom slučaju, javnost više zanima uređivačka politika lista i radija nakon privatizacije. Većinski vlasnik je zaposlenima u Polimlju rekao da nema nameru da menja postojeću uređivačku koncepciju oba medija. Na skupštini akcionara koja je održana posle privatizacije, krajem avgusta ove godine, imenovan je novi Upravni odbor preduzeća, koji je za direktorku i glavnu i odgovornu urednicu imenovao Indiru Hadžagić Duraković, koja je i pre privatizacije obavljala te funkcije.

“Nismo menjali svoju uređivačku koncepciju radio programa i novina, tako da smo i dalje, pre svega, informativni mediji. List izlazi sedmično, u tiražu od 1.000 primeraka i remitendom između 10 i 20 odsto. Radio svakodnevno emituje 11 sati sopstvenog programa koji čine informativne i edukativne emisije i samo dva sata komercijalnog programa. U poslovnom i uređivačkom smislu imamo dve mogućnosti za dalji rad. Jedna je potpuna komercijalizacija lista i radija a druga je dogovor sa lokalnom samoupravom. Prvo bi značilo bitno smanjenje obima informativnog programa, na štetu informisanja građana o svim bitnim lokalnim događajima od interesa za javnost. Time bi rad lokalne samouprave bio manje transparentan, a mi upućeni na senzacionalističko novinarstvo po uzoru na žutu štampu. Druga varijanta značila bi da lokalna samouprava ispoštuje statutarnu i zakonsku obavezu po kojoj građani imaju pravo da budu informisani, da se za namene informisanja u budžetu isplaniraju pare za sledeću godinu i raspiše tender. Doduše, znam da je u multietničkoj opštini, koja se po prosečnom primanju nalazi na dnu u Zlatiborskom okrugu, određivanje budžetskih prioriteta delikatno. Informisanje i do sada shvatano kao nužno zlo” – kaže Indira Hadžagić Duraković.

Nakon što je RRA regionalnu radio frekvenciju dodelio konkurentskom radiju Enigma, Radio Prijepolje je konkurisalo za lokalnu frekvenciju. Bolju čujnost radija novi većinski vlasnik pokušava da obezbedi kroz, propisima dozvoljeni ugovorni odnos sa radio stanicom koja emisionu tehniku ima na Zlatiboru. Kako saznajemo, nabavljena je i najsavremenija TV oprema jer je namera većinskog vlasnika da uz redakcije novina i radija u sklopu IP Polimlje sa radom započne i istoimena TV redakcija.

U kadrovskom smislu IP Polimlje sa 14 zaposlenih, od kojih je osmoro novinara postoje potencijali za takvu ambiciju većinskog vlasnika. List Polimlje osnovan je u martu 1952. godine i ove godine obeležio je 55 godina svog postojanja. Radio Prijepolje postoji od 1974. godine. Od sledeće godine, možda i TV Prijepolje.

U svojoj izjavi za list Polimlje većinski vlasnik je rekao da neće menjati naziv lista i radija. Ipak, kako kažu ljudi bliski Bahriji Beganoviću, vlasniku Voćar Lutka doo, njegova namera je da novinama i radiju vrati naziv Stari Sandžak, što bi u Prijepolju i okolini moglo biti primljeno sa simpatijama.

Na kraju, koja reč o privatizaciji JIP Polimlje u svetlu lokalne političke scene. U Prijepolju se može čuti da je Beganović kupio opštinske novine i radio nakon razmirica sa stranačkim kolegom Nedžadom Turkovićem, predsednikom opštine. Obojica su, inače, članovi stranke SDP Rasima Ljajića, pa je utisak da će, bez obzira na sporove dva moćna čoveka u opštini, mediji u Prijepolju potencijalno biti tihi promoteri politike SDP-a.