Jezik pamti kada mi ne zaboravljamo

“Jezik pamti! Preko naziva reka, planina, jezera, potomci pamte odakle su i ko su. Jezik čuva granice zavičaja, običaje, budućnost… Dovoljno je pogledati imena nekadašnjih naselja, pokrajina, gradova pa da bude jasno ko je od pamtiveka tu živeo, čime se bavio, kakav je bio.” (Grozdana Olujić “Glasovi u vetru”)

 

UNESKO je proglasio 21. februar Međunarodnim danom maternjeg jezika, kao sećanje na studente koji su 1952. godine ubijeni u Daki, jer su protestovali zbog toga što njihov maternji jezik nije proglašen za zvanični jezik. Inače, građani celog sveta govore na šest hiljada jezika ali, kako se moglo čuti ovih dana, njihova sudbina nije nimalo ružičasta. Lingvisti procenjuju da svake dve nedelje odumire po jedan jezik, a da će do kraja 21. veka iz upotrebe nestati polovina.

 

Srpski jezik govori oko 12 miliona ljudi, a sve su glasnija stručna upozorenja da je nivo jezičke kulture i pismenosti kod nas veoma slab, ali i da je nedovoljna institucionalna briga o jeziku.

 

– Internacionalizacija, birokratizacija i pomalo izgubljeno jezičko osećanje – to je nešto što obeležava naš maternji jezik danas i što ga ugrožava. Te promene su najvidljivije u sferi leksike, odnosno rečnika gde se pojavila plima stranih reči koje često neopravdano koristimo kao na primer: kul, fensi, fan, OK i pri tome nismo svesni da nepotrebnim usvajanjem takvih reči potiremo neku svoju. Bojim se da jednog dana deca roditelja  koji upotrebljavaju tu leksiku  neće znati šta znači hladnokrvan, sjajan,  prijatelj ili – u redu je, ističe u razgovoru za LN Milovan Radivojević, profesor srpskog jezika i književnosti.

 

On primećuje da su se u rečniku naših zvaničnika odomaćile reči kao transparentno, donacija, apliciranje, edukacija, medijacija, ali i konstrukcije kao vršiti analizu, zatvoriti finansijsku konstrukciju, otvoriti probleme i nakardna upotreba predloga.

 

– Kada  nekog pozdravljaju, često kažu: “Pozdravljam ispred… ” umesto “U ime…” ili “Zadužen ispred…” , umesto po zaduženju. Oni, takođe, koriste  i reči odraditi i ispoštovati koje u osnovi imaju negativan pristup objektu o kojem se govori i zvuči kao otaljati. Odomaćile su se u svakodnevnom govoru i izrazi kao: oženiti devojku –  umesto oženiti se devojkom, upisati školu – umesto upisati se u školu, kući sam – umesto kod kuće sam, u mene sin –  umesto moj sin.

 

Ističući ulogu obrazovanja u stvaranju svesti o značaju jezika u nacionalnoj i kulturnoj identifikaciji i prepoznavanju profesor Radivojević navodi primere iz razvijenih evropskih zemalja u čijim se školama broj nedeljnih časova maternjeg jezika kreće od sedam do devet, a kod nas znatno manje.

 

– U gimnazijama u proseku imaju četiri časa nedeljno, dok u srednjim stručnim školama i manje, kaže i dodaje da je briga o jeziku prepuštena samo nastavnicima maternjeg jezika umesto da to bude zajednička obaveza svih predmetnih nastavnika, ali primećuje da, nažlost, ni njihov jezik često ne može biti uzor đacima.

 

– Ali koliko god da se nastavnici trude da kod dece razviju pozitivan odnos prema jeziku i jezičkoj normi, ne bi se smeli prevideti ni uticaji  izdavačkih kuća koje često ne konsultuju lektore pa su i uxbenici i literatura puni grešaka. Greške su uočljive i u prevodu replika iz filmova, a o uticaju medija i jezičkoj nepismenosti ljudi koji se u njima pojavljuju da i ne govorimo kao i odsustvu svesti o porukama koje šalju, kaže i zaključuje:

 

– Nikada nismo imali više “strategija” o svemu, ali nedostaje ozbiljna jezička politika i rešenost državnih i stručnih institucija da se propadanje jezika zaustavi. To se, između ostalog, može videti i po jezičkim i pravopisnim greškama u dopisima koja dobijamo iz Ministarstva prosvete.