GLAS KOJI SE NE ČUJE

Osnovna ljudska prava i kako ih ostvariti

Koncept osnovnih ljudskih prava se zasniva na ideji da svi ljudi na svetu imaju ista bazična prava.

Iako je Srbija potpisnica svih međunarodnih dogovora i ugovora koji jasno definišu ovu oblast, sam termin se često koristi u negativnom kontekstu, pa je većini stanovništva stran i dalek iako ima za cilj zaštitu U fokusu 340-x-90života i dostojanstva ljudi. Proći ćemo u daljem tekstu kroz osnovna ljudska prava, i osvrnuti se na to kako se ona primenjuju, i kako se odnose ili mogu da se odnose na žene koje žive na selu.

Pravo na život

To podrazumeva da je obaveza države da štiti građane od ubistva, masakra, mučenja ili silovanja. Samo od početka ove godine, do 14. septembra u Srbiji je ubijeno (najmanje) 23 žene. Po mnogo čemu je bilo posebno višestruko ubistvo u selu Žitište, kada je jedan čovek ubio pet, a ranio 20 osoba. Silovanje je tabu tema, o kojoj žrtve nerado govore, i veliki broj slučajeva i ne dođe do suda. I dalje se smatra da je za silovanje kriva žena, „jer ga je izazvala“. Poslednjih godina smo svedoci da je u slučajevima koji dospeju u javnost, među žrtvama silovanja veliki broj starijih žena, sa sela, koje žive same, ili dece, što stvara zgražavanje i osudu u javnosti, ali se i dalje više osuđuje počinilac, nego samo delo. Na ovim prostorima veliki broj žena je bio i među žrtvama ratova, gde su boravile u logorima, i trpele stravične torture. Fizičko maltretiranje žene je skoro pa postalo deo nacionalne tradicije, a optuženik se najčešće brani tako što pred sudijama izjavljuje da je tukao svoju, a ne tuđu ženu. Posebno zlostavljači koji dolaze iz manje urbanih sredina i sa sela. Eto još jedne potvrde da ženu smatraju svojim vlasništvom i sa njom kao takvom, mogu da čine šta im je volja, pa i da fizički zlostavljaju. IIC „Nova srpska politička misao“ je za potrebe projekta „Vreme protiv nasilja“, sprovela istraživanje na reprezentativnom uzorku od 1.200 stanovnica i stanovnika na teritoriji Srbije bez Kosova. Većina ispitanika, pokazalo je istraživanje, smatra da je nasilje u porodici baš veliki problem u našoj zemlji. Među odgovorima je bio ne mali broj onih koji su ovaj problem ocenili kao realno postojeći, ali da mediji dižu veliku halabuku oko toga. „Bilo je toga i ranije samo niko nije samo niko o tome nije pričao, bilo je sramota, a i nisi imao kome da se žališ.“ Iako je većina ispitanika evidentirala fizičko nasilje kao najčešći oblik nasilja, žene su u većini slučajeva evidentirale psihičko nasilje kao najčešće, posebno one koje su potvrdile da su bile žrtve „Prvo vas ubije psihički, tako da izgubite volju za bilo čim, a onda krene sve ostalo“, bio je odgovor jedne od ispitanih žena.
Pravo na slobodu

Podrazumeva slobodu u izražavanju religije, slobodu udruživanja, okupljanja i kretanja. U našoj kulturi je opšteprihvaćeno da je žena vlasništvo muža, i nije retkost čuti „da je neku muž negde pustio“, jer žene mogu da idu samo „tamo gde im se dozvoli“. Religijske slobode su Ustavom zagarantovane, ali je retko da pojedinka ima pravo da o svojoj veri odlučuje samostalno, i drugačije od porodice. I dalje je skandal kada se neka uda za pripadnika druge vere, ili nacije. Postoje mesta koja su za žene zabranjena, običajnim pravom „šta će žena sama u kafani“, ali ne samo u kafani, već i u pozorištu, bioskopu, koncertu… retko ćemo sresti žene koje su bez pratnje.

Politička prava

Podrazumevaju da svako može da učestvuje u političkim dešavanjima, da ima slobodu izražavanja, protestovanja i učešća u politici. Malo se žena bavi politikom, iako su uvedene kvote od najmanje 30 odsto žena na izbornim listama, i te kvote se poštuju, što opet samo blago povećava broj žena koje se politikom zaista bave. Smatra se da ženi nije mesto u politici, i svaku političarku će pitati kako uspeva da se bavi politikom i ima porodicu, ali to niko neće da pita njenog muškog kolegu. Podrazumeva se da je za svaku ženu najvažniji posao vezan za kuću i porodicu, te se svaki društveni angažman osuđuje.

Pravo na pravičan krivični postupak

U ovom delu možemo da se vratimo na početak, na pravo na život, gde smo govorili o ubistvima i silovanjima. Najveći broj žena koje su ubijene od strane svojih muževa ili partnera je prijavljivao nasilje, ali su nasilnici vrlo brzo oslobađani. Takođe, običaj je da žena dokazuje silovanje, što je dug i bolan proces, u kojem veliki broj odustane od daljeg gonjenja. Veliki broj žena živi u svakodnevnom strahu da će se nasilje nad njima ponoviti, čak i kada su razvedene ili su napustile zlostavljača. Prema Posebnom izveštaju Zaštitnika građana, ne postoji sistemska obuka za zaštitu žena od nasilja kao ni evidencija o broju zaposlenih u nadležnim institucijama koji su prošli kroz obuku za tu vrstu problema. I dalje evidentno veliki broj stručnjaka ne razume zašto žene odustaju od daljih procedura i vraćaju se nasilniku. Autonomni ženski centar je realizovao veliki broj multi sektorskih osnovnih obuka za zaposlene u centrima za socijalni rad, predstavnicima policije, zdravstvenih i obrazovnih ustanova, osnovnih sudova, javnih tužilaštava, lokalnih samouprava i organizacija civilnog društva. Međutim, Sanja Pavlović iz ove organizacije u svom tekstu „Obuke stručnjaka o nasilju prema ženama: Mane sistema“ piše da čak i među stručnjacima koji prolaze obuku ima onih kojima smeta feministički pristup u radu sa ženama koje su pretrpele nasilje: „Iako su opšti principi rada koji se obrađuju u obukama identični onima koje je usvojila Vlada Republike Srbije u Opštem protokolu o saradnji organa u situacijama nasilja prema ženama u porodici i u partnerskim odnosima, stručnjacima je teško da razumeju neke od njih. Među njima je princip rada koji podrazumeva da se veruje iskustvu žrtve, jer neki od njih smatraju da žene lažu da bi dobile imovinu ili ostvarile drugu dobit. Međutim, činjenice govore da nasilnici često i mnogo lažu i manipulišu u vezi sa nasiljem, kao i da žrtve, zbog stida, umanjuju težinu nasilja. Takođe, i pored nedvosmislenih podataka iz administrativnih evidencija koje potvrđuju da su žene u više od 80 posto slučajeva žrtve, pojedincima nije jasno zbog čega se govori (isključivo) o nasilju prema ženama, a ne o nasilju prema muškarcima, što je po njima odgovarajuće tumačenje principa ‘nulta tolerancija’ na nasilje u porodici. Nisu retke predrasude prema ženama koje zloupotrebljavaju alkohol, imaju teškoće sa mentalnim zdravljem, ili druga svojstva i okolnosti koje povećavaju rizik od nasilja. Izražavaju se predrasude i o tome da su nasilnici ‘po prirodi’ nasilni, da je u pitanju struktura ličnosti, lično nezadovoljstvo i neostvarenost, frustracija i manjak samokontrole.“ ističe Pavlović.
Sve ovo dakle ima veliki uticaj na ravnopravnost krivičnog postupka koji bi žena, žrtva nasilja povela pred našim sudovima. Pod uslovom da je intelektualno, emotivno i finansijski spremna na taj postupak. Čak i tada 8 od 10 nasilnika bude osuđeno na uslovnu kaznu ili kaznu zatvora kraću od 6 meseci.

Pravo na jednakost

Iako su u poslednjih petnaestak godina, doneti zakonima kojima se reguliše ova oblast, žene su i dalje diskriminisane, i kod zapošljavanja, i kod ostvarivanja prava, pisali smo već u ovom časopisu o tome da nemaju nikakvo vlasništvo nad imovinom, i nikakvu ekonomsku moć. Istraživački tim „Nove srpske političke misli“ u istom istraživanju dolazi i do podataka da je ekonomski problem retko biran kao uzrok nasilja, mada su ispitanici često naglašavali da je to „početak svega“, ali je i često navođeno kao glavno razlog zbog kojeg žena ostaje u nasilničkoj vezi. Na primeru žena sa sela, gde se domaćinstva vode na muškarca u porodici, jasno je zašto maltretirane žene ostaju na imanju i u porodici, trpeći do krajnjih granica sve što ih snađe. Bez sredstava za život, bez podrške zajednice. Za mnoge je odlazak iz kuće i sramota i lična krivica. Čak i one koje usude da napuste nasilnika, pa odu u sigurnu kuću, najčešće se vrate porodici, jer boravak u sigurnim kućama nije trajno rešenje, izostaje korak posle ovoga, što znači da društvo u celini, nije spremno da pomogne osamostaljivanju zlostavljanih žena, te se one, u nedostatku pomoći, vraćaju nasilniku.

Ekonomska i socijalna prava

Ekonomska i socijalna prava koja garantuju obrazovanje i zabrinutost, opskrbljenost osnovnim sredstvima za život, u siromašnoj zemlji poput Srbije najviše se osećaju u najranjivijim društvenim grupama: među decom i starima. Ženska deca se ne ohrabruju na školovanje, smatra se da je „dobra udaja“ smisao njihovog života, i najčešće ih sami roditelji odvraćaju od obrazovanja. Takođe, siromaštvo i nemanje imovine, lišavaju žene penzijskih prava, pa ih najveći broj poljoprivrednica i nema. Iako male, poljoprivredne penzije koje bi bile obavezne za sve, pomogle bi preživljavanju žena na selu.
Koncept ljudskih prava podrazumeva da svako može da živi dostojanstveno, a u isto vreme, veliki broj žena, iako im ih država garantuje, niti zna da ih ima, niti ima alate da ta prava upotrebi u praksi. U pojedinim evropskim zemljama, na primer u Austriji, nasilnik nakon prijave nasilništva, biva udaljen iz kuće u kojoj je živeo sa žrtvom i nije potreban njen pristanak. U Austriji postoje i krizni centri kojima se dostavlja informacija o meri udaljavanja, nakon čega oni kontaktiraju žrtvu nasilja. Udaljavanje traje 14 dana i za to vreme žrtva prolazi kroz period psiho-socijalne podrške koju plaća država, nakon čega se odlučuje hoće li povesti postupak protiv nasilnika. Tokom postupka ima svu pravnu pomoć i advokata koji je zastupa, a troškove snosi država.
Srbija je potpisnica svih mogućih konvencija na ovu temu, uključujući i Istambulsku. Problem je što se malo toga ili nedovoljno primenjuje u praksi, a razlog su neinformisanost, odsustvo prave i pravne edukacije, predrasude prema ženama. Mnoge organizacije koje su uključene u rad sa ženama žrtvama nasilja, tvrde da bi samo punom primenom Istambulske konvencije moglo da se umanji nasilništvo u porodici, a nasilnike da stigne zaslužena kazna, uz minimum trpljenja za žrtvu.
U situacijama kada žena ima samo na papiru prava, pa i pravo glasa, nije retko da za sve ukućane glasa najstariji član, po pravilu muškarac. Ili da određuje kako će se glasati. Svaki izlazak iz ovakvih okvira je korak napred za žene, koje ovde imaju pravo glasa već više od 70 godina, ali njihov glas se i dalje ne čuje.
Katarina Milićević / Gazda

nuns u fokusu