Čišćenje sopstvenog dvorišta

„Ne sanjamo svi
jednako i to nikome ne smeta. Zašto svima smeta kada smo drugačije budni?”,
pitao se Mika Antić i to pitanje postavljamo i mi sada.

Stvarno, zašto
nekima od nas smeta sve što je drugačije i Drugačije u nacionalnom, verskom,
političkom, seksualnom, ideološkom smislu, i što odudara od većinskog
mišljenja, šta god to značilo. I zašto nije dobro, ako neko misli svojom glavom
(a čijom bi drugom?), a ne glavom tzv. elite, koja zna da bude vrlo, vrlo, vrlo
glupa i ekstremna, makar se to zvalo i umerenim ili prosvećenim nacionalizmom. A
da i dalje ostanemo na polju književnosti, zašto se toj i takvoj eliti čini da
su pakao drugi? Svakodnevica koja se lako može pretvoriti u pakao ekstremizma i
netrpeljivosti, nije negde drugde, svuda je oko nas, pa i u mirnom,
višenacionalnom i višekonfesionalnom vojvođanskom gradu Bečeju. Naravno, najpre
moramo targetirati ekstremne pojave, pa onda pokušati rešiti problem. Prećutkivanje
i nereagovanje pre ili kasnije rezultira ozbiljnim problemima.

Nije Srbija
jedina zemlja koja je postala „ekskluzivac“ ekstremizma, mržnje i nasilja, ali
hajde da se držimo pravila da svako najpre počisti svoje dvorište.

Diskretna privlačnost Bečeja

U opštini Bečej koja
se nalazi u geografskom centru Vojvodine, žive građani srpske i mađarske
nacionalnosti (oko 50-50 procenata). Srbi i Mađari međusobno mirno žive, ali
jedno pored drugih. Ekstremizma u svom izvornom obliku nema mnogo i situacija
je manje-više prihvatljiva.

Teži je slučaj
nešto što može da se podvede pod pojam političkog ekstremizma. Pored toga,
Bečej je očigledno nekakvo stecište raznih„ekstrema“. U prilog ovog drugog samo
nekoliko primera: prvi osumnjičen za ratne zločine Tribunalu u Hagu izručen je upravo
iz Bečeja. Preziva se Kremenović. Izručio ga je Slobodan Milošević; u Bečeju je
izvesno vreme živeo Goran Hadžić, sada haški begunac; u Bečeju danas živi
nekoliko desetina građana koji su učestvovali u ratovima u bivšoj Jugoslaviji,
a među njima ima i onih koji su osumnjičeni i optuženi za ratne zločine; i, mada
ne pripada sasvim u ovu kategoriju, Aleksandar Vučić, visoki funkcioner Srpske
radikalne stranke vuče korene iz Bečeja.

Na kraju
najsvežiji slučaj: hrvatsko državno odvjetništvo je 2003. godine podiglo
optužnicu zbog ratnih zločina protiv osobe koja se zove Violeta Ilić. U opštini
Bečej živi funkcioner Demokratske stranke Srbije Violeta Ilić, koja raspolaže
sa istim ličnim podacima kao i Violeta Ilić koja je u Hrvatskoj optužena za
ratne zločine. Ta Violeta Ilić je 2006. godine osam meseci bila direktorica sportskog
centra u Bečeju. Violeta Ilić iz Bečeja nikada nije demantovala da je ona možda
identična sa Violetom Ilić, protiv koje je hrvatsko državno odvjetništvo 2003.
godine podiglo optužnicu zbog ratnih zločina.

Županijci žele dobro

Da se vratimo na
polje političkog ekstremizma. Od pre nekoliko godina u Bečeju aktivno deluje i
učestvuje u političkom životu ultranacionalistički Omladinski pokret 64
županije sa sedištem u susednoj Mađarskoj. Članovi ove organizacije trebali su
biti kandidati na parlamentarnim izborima u Srbiji 2007. godine, a sada
nameravaju da učestvuju na predstojećim lokalnim izborima.

„Studija slučaja“
Omladinskog pokreta 64 županije (Mađarska je pre Trianonskog sporazuma
sastojala od 64 županije) je sledeća: Pokret postoji od 2001. godine, osnovan
je u Segedinu trenutno ima svoje „ispostave“ u Rumuniji, u Slovačkoj, u
Austriji, u Vojvodini, dakle uglavnom u zemljama gde živi mađarska manjina, članovi
pokreta su uglavnom mladi ljudi. Cilj organizacije je revizija Trijanonskog
sporazuma mirnim putem, međutim na veb stranici županijaca do pre izvesnog
vremena nalazili su se dokumenti i „naučni“ članci u kojima se jasno navodi da
pokret želi spajanje u jednu državu svih nekadašnjih mađarskih teritorija. U
„Planu Sveta kruna“ moglo se pročitati da „je činjenica da je odlazak Mađara iz
Bačke poprimio drastične razmere, i to se može zaustaviti samo ukoliko se ova
teritorija integriše u jednu, mnogo više naprednu ekonomsku-političku
teritoriju“. Na veb stranici pokreta pisalo je i to da bi bilo potrebno da se
otcepljene teritorije istorijske Mađarske spoje u federativnu državu. To bi se
po piscu teorije, moglo postići mirnim (parlamentarna borba za autonomiju, a
potom za otcepljenje) i nasilnim (separatizam) putem. Sačinitelj ovog predloga
je za mirno rešenje i to predlaže između ostalog i Vojvodini kako bi postepeno
koračala ka samostalnosti.

Omladinski pokret
64 županije pre nekoliko godina u Bečeju je osnovao svoj ogranak, ali do danas nije
registrovan (doduše zahtev za registraciju je upućen organima države Srbije,
ali odgovor još nije stigao). Rad županijaca na teritoriji Vojvodine predviđa
stvaranje Severne multietničke regije. U „manifestu“ o stvaranju Severne
multietničke regije Omladinski pokret 64 županije navodi: „Pored autonomije
Pokrajine Vojvodine i personalne autonomije Mađara koji žive na ovoj
teritoriji, smatramo potrebnim da severni deo Vojvodine, na kome 70 posto
stanovništva čine manjine, postane regija. Ova teritorija za nas predstavlja
Južnu oblast (Multietničku regiju Južne oblasti), a za srpstvo bi ovo bila
Severna multietnička regija. Bilo kako bilo, naš interes je da naša rodna gruda
procveta, odnosno ekonomski ojača.“ U cilju procvata županijci predlažu da se
formira Severna multietnička regija koja bi bila pravno uređena kao federacija,
a sastojala bi se od javnih uprava (opština) koje bi bile usaglašene prema
Sporazumu iz Kopenhagena. Sedište Severne multietničke regije bilo bi u
Subotici, gde bi dakle zasedalo autonomno zakonodavstvo regije.

Iza koncepta
stvaranja Severne multietničke regije stala je politička stranka Demokratska
zajednica vojvođanskih Mađara (DZVM) Šandora Pala.

Evo još jedne „poslastice“
iz Bečeja: početkom 2006. godine dolazi do stvaranja takozvanog saveza sa jedne
strane između DZVM-a Šandora Pala i Omladinskog pokreta 64 županije, a sa druge
strane između Srpske radikalne stranke, DZVM-a i Omladinskog pokreta 64
županije. U januaru 2006. godine naime DZVM i Omladinski pokret 64 županije u
zgradi Skupštine opštine Bečej potpisali su sporazum, koji predviđa da DZVM
podržava koncept 64 županije o stvaranju Severne multietničke regije u
Vojvodini i da će predstavnici 64 županije početkom februara na zgradu
Skupštine opštine Bečej istaći mađarsku zastavu čime će se oglasiti da je Bečej
postala „slobodna teritorija“, što je prvi korak ka stvaranju već pomenute
Severne multietničke regije.

Istovremeno 64
županije je podržala Šandora Pala kao kandidata za predsednika opštine Bečej.
Inače u to vreme mađarska nacionalistička stranka Šandora Pala je bila u tzv.
tehničkoj koaliciji sa takođe nacionalističkom Srpskom radikalnom strankom u
Skupštini opštine Bečej.

Posle toga, i to
je još jedna bečejska „poslastica“, početkom februara 2006., svi mediji u
Srbiji objavljuju vest da su predstavnici Srpske radikalne stranke i
predstavnici ultranacionalističke mađarske organizacije Omladinski pokret 64
županije zajedno ručali u Bečeju. Na ručku je bio prisutan i predsednik DZVM-a
Šandor Pal.

Potom je sve
zaboravljeno – do početka 2007. godine. Tada su predsednici Demokratske
zajednice vojvođanskih Mađara i Demokratske stranke vojvođanskih Mađara, Šandor
Pal i Andraš Agošton stvorili predizbornu koaliciju pod nazivom Mađarska sloga.
Ovu koaliciju podržala je i Omladinski pokret 64 županije i članovi te organizacije
trebali su da se nađu na izbornoj listi Mađarske sloge kao kandidati za
republičke poslanike u Skupštini Srbije. Posle reakcije u medijima, članovi
županijaca ipak nisu stavljeni na izbornu listu mađarske sloge, koja inače nije
osvojila niti jedno poslaničko mesto na januarskim parlamentarnim izborima.

Laslo Rokuš

Laslo Rokuš,
koordinator osnovne organizacije Omladinskog pokreta 64 županije u Bečeju, to
jest Potiske organizacije, gde pripadaju svi gradovi od Kanjiže do Bečeja ne
misli da ovaj pokret ima revizionističke namere, niti da je
ultranacionalistička. U razgovoru sa novinarom Bečejskog mozaika rekao je da
županijci u Vojvodini i u Bečeju čuvaju kulturu i običaje Mađara i zalažu se za
opstanak svog naroda, te da je to glavni cilj organizacije.

Članovi pokreta
inače mogu da budu samo mladi i to od 14 do 35 godina, a u Bečeju članovi
uglavnom imaju od 16 do 19 godina. „Zato je ponekad malo teško sa njima, treba
ih obuzdati, jer su temperamentnije osobe“, kazao je Rokuš.

Na pitanje zbog
čega se mladi učlanjuju u ovu organizaciju, kazao je da je to zbog toga što
vide da „dobro radimo“. Županijci uglavnom organizuju istorijska predavanja,
koncerte (na kojima nastupaju i bendovi iz Mađarske koja slove za neonacističke),
književne večeri, itd. izrazito nacionalnog karaktera.

Rokuš je naglasio
da mada mnogi misle da je Omladinski pokret 64županije revizionistička
organizacija, to nije tačno, jer ne žele nikakvu reviziju, žele da žive tu gde
jesu, ali hoće da sačuvaju svoj nacionalni identitet i kulturu. On je objasnio i to da županijci nemaju
političke ambicije na republičkom nivou u Srbiji, ali bi želeli da učestvuju na
lokalnim izborima 2007. godine. „Pošto Omladinski pokret 64 županije nije
politička partija, samo pokret, osnovali smo političku stranku pod nazivom „Mi
sami“, koja obuhvata stanovnike celog Karpatskog basena, Srbe, Slovake, Rumune,
jer imamo i članove tih nacionalnosti. I u imenu partije stoji „Mi sami“, bez
ikakve druge odrednice.“, istakao je Rokuš.

On nije mogao da
kaže koliko Omladinski pokret 64 županije broji članova u Vojvodini, odnosno u
Bečeju, jer, kako je rekao, ne raspolaže tim podacima. „Imali smo i osobe koje
su napustile pokret, jer nisu mogli da shvate šta nam je cilj. One, koji
shvataju šta nam je cilj i umeju tome da se prilagode, čekamo da pristupe našim
redovima, nemamo poseban program, jednostavno radimo naš posao. Mnogo mladih,
jer su nas mediji označili kao ekstremističku organizaciju, hteli su da budu
naši aktivisti kako bi pravili nerede, jer su mislili da se mi time bavimo.
Kada su shvatili da naša priča nije takva, napustili su nas. Mi želimo da
živimo u miru, želimo da ostvarimo naše ciljeve i ništa drugo ne radimo“, kazao
je Rokuš i istakao da ne misli da je Omladinski pokret 64 županije ekstremna
organizacija, mada je nacionalna, ali nema delatnosti koje bi upućivale na to
da je fašistička, revizionistička i neonacistička organizacija, mada, kaže on,
nekoliko neodgovornih novinara i novinarki upravo ih tako etiketira. Po
njegovom mišljenju oni to čine zbog neznanja. „Ako nas već srpska vlast nije
zabranila, onda takve novinare treba zabraniti, službeno kazniti“, predlaže
Rokuš.

Do sledećeg
slučaja sve će se ponovo zaboraviti. Do tada, upravo prvih dana aprila u Bečeju
možemo videti mladića, srednjoškolca, koji pohađa nastavu u crnoj majici na
kojoj se nalazi karta tzv. Velike Mađarske…

Izmišljeno narušavanje etničke strukture

O huškanju prema
drugačijem govori još jedan slučaj iz Bečeja. Bečejski odbor Demokratske
stranke vojvođanskih Mađara (DSVM) 22. februara 2007. godine objavio je
saopštenje u kojem se navodi da se ljudi s Kosova naseljavaju u Bečej. „Prema
našim informacijama, na poziv ljudi poreklom sa Kosova, koji su obuhvaćeni
ovdašnjom socijalnom zaštitom, stigao je veći broj osoba sa Kosova, a sledi i
novi talas čije je odredište Bačko Petrovo Selo“, navodi u saopštenju DSVM i
nastavlja rečima da je ranije više puta došlo do sličnog „naseljavanja“, te da
je takav proces usmeren ka „narušavanju etničke strukture“.

„Veći broj osoba
sa Kosova“ iz saopštenja DSVM-a je petočlana kosovska romska porodica, koja je
opštinu Bečej došla iz Subotice. Što se tiče „novog talasa“ naseljavanja „čije
je odredište Bačko Petrovo Selo“, o tome niko ne zna ništa, naročito ne državni
organi Srbije, kao ni DSVM, jer su čelnici ove partije u Bečeju rekli da su
takvu informaciju čuli. Do danas nisu uspeli da kažu od koga su čuli i šta su
tačno čuli.

Do naseljavanja
„osoba sa Kosova“ i „menjanja etničke strukture“ naravno nije došlo. Uzgred
budi rečeno i Romi sa Kosova su manjina, te ne bi ni mogli poremetiti etničku
strukturu. Ali politički ekstremizam ne poznaječinjenice.

Odvojen Uskrs

Tako smo dočekali
i april u Bečeju. Sad ponovo imamo, kako bi neki rekli, situaciju. Opština
Bečej naime, od pre osam godina slovi za jedinstven pozitivni primer u Srbiji,
jer u godinama kada se pravoslavni i katolički Uskrs slavilo istog dana,
sveštenici katoličke i pravoslavne crkve održali su zajedničku uskršnju molitvu
na centralnom trgu, a suorganizator te svečane priredbe je bila opština Bečej. Vest
o prethodnoj zajedničkoj uskršnjoj molitvi preneo je i CNN, kao jednu od retkih
pozitivnih vesti iz Srbije.

Ove godine, kada
katolički i pravoslavni vernici ponovo istog dana, 8. aprila, slave Uskrs,
zajedničke molitve neće biti, rekao je Milan Malinić, sveštenik pravoslavne
crkve Svetog Velikomučenika Georgija.

Na prvi pogled to
nema nikakve veze ni sa ekstremizmom, ni sa mladima, ali s obzirom na to da je
danas u trendu biti vernik i među mladima, za nekoliko meseci i godina može se
ispostaviti da ovaj postupak dovodi do međukonfesionalne „preterane“ situacije
(a ekstremizam je upravo to: preteranost svake vrste).

Zašto neće biti
zajedničke uskršnje molitve katoličkih i pravoslavnih vernika? Malinić kaže i
donekle i jeste u pravu: „Zato što je jednostavno politika uzela previše
uticaja na crkvu i smatramo da to nije korisno. Pravi hrišćani, katolički i
pravoslavni, posle mise i posle bogosluženja idu kući, jer je Uskrs porodičan
praznik, a na trgu nas okupljaju političari. Mi sveštenici to ne smemo
dozvoliti.“

Malinić je razjasnio i dilemu da li se u ovom slučaju radi o stavu
pravoslavne crkve ili njega samog i rekao da se ne radi o mišljenju i stavu pravoslavne
crkve, i da „bez obzira ko odlučuje u crkvi, važno je da ne mogu da odlučuju
političari. Ja lično kao sveštenik ne prihvatam ni jedan predlog od onih ljudi
koji ne dolaze u crkvu. Ti ljudi ne mogu meni da određuju gde ću ja da slavim
bilo koji crkveni praznik.“