Ovčija koža i vučja njuška

Prava opasnost su
oni koji udahnjuju život u glupave naoružane lutke, a kasnije nevino tvrde da
oni sami nisu nikako sposobni za tako nešto

 Pre nego što
spojimo dva izraza iz naslova, nije naodmet da porazmislimo o tome šta oni
znače sami po sebi. Ovaj eksperiment, svakako, nije naročito težak, naročito
što se tiče izraza mladi: mada krug lica koja spadaju u tu kategoriju može da
varira u zavisnosti od vremena i sredine i u biološkom i u pravnom smislu (a da
se ne govori o ”mladima u duši„ što svakako ne zavisi od godina života!), ipak,
možda bi bilo suvišno da tratimo vreme čitalaca definicijom.

Činjenica je da
je i izraz ekstreman poprilično odomaćen u jeziku, uglavnom se svima čini da to
znači nešto što je krajnje preterano, upadljivo. Stvarno, rečnik stranih reči
kaže da je izraz latinskog porekla, a znači krajnji, poslednji, najviši;
prekomeran, preteran (Vidi: Vujaklija, Leksikon stranih reči i izraza. Napomena
prevodioca).

Da sumiramo dva
izraza: dakle, da li to znači da su mladi preteranog, krajnje upadljivog
ponašanja?! – ako nas pitate (pa ako i ne), svakako imamo svoje mišljenje o
tome: da, već smo tako nešto videli i sigurno nije za verovati da će ispasti
nešto dobro, kada se ta dva izraza spoje. Ovaj naš svet bi bio mnogo prijatniji
bez ovakvih pojava i nikako da shvatimo zašto neko ne zaustavlja tu
tendenciju…

Međutim, ne treba
mnogo da se udaljimo razglabajući ovu misao, jer ćemo se možda iznenaditi
koliko ni mi nismo daleko od ekstremnih pojava, bar ako je reč o našim
zahtevima za razonodom. Mnogo toga će rasvetliti naše mišljenje o tome u kojoj
meri podržavamo ili pak podnosimo to npr. u svojoj dnevnoj sobi. Naime,
dovoljno je samo da bacimo pogled na verno ogledalo navike našeg doba, na
sredstvo informisanja za koje se često kaže da je izvor svih zala – da budemo
jasniji: na televiziju. Naime, na uređivačku politiku stanica čiji se programi
mogu gledati, a naročito se to odnosi na programe najgledanijih komercijalnih
kanala, prvenstveno utiče nastojanje da se što bolje ugađa ukusu mase; iliti
dobijamo tačno ono što tražimo. A veći deo emisija je ekstreman već u samom
naslovu, pomislimo na sport (približava se vreme kad više nećemo gledati
takmičenje u plivanju, ako se u bazenu ne nađe i poneka ajkula), na kobajagi
i/ili delimično naučne emisije u kojima možemo gledati ama baš sve od jasno
prikazane seksualnosti do jasno vidljivog seciranja mrtvaca, ili pak na dnevnik
gde se do besvesti ponavlja tema o najnovijim /ne/delima verskih ekstremista.
Možda besnimo ako pomoću daljinskog upravljača pređemo kroz svih 50 (99?)
kanala i ne nađemo ništa slično, mada, uzgred, to je skoro nemoguće. Naravno,
može biti da nas, lično, interesuju samo i isključivo mirne starinske emisije,
međutim, u tom slučaju možda i sami osećamo da smo u odnosu na većinu i sami
postali pomalo čudni, mada ne baš ekstremni. Naime, većina kontinuirano
priželjkuje što neverovatnije priče ("pošao je da osvoji Severni pol u
pidžami, a svu šansu za preživljavanje nosio je u vidu blago slađenog čaja
"Lipton„ u termosu), slike koje otkrivaju ama baš sve (kako ajkula grize
nogu najsporijeg plivača, pa sve to još jednom, i to usporeno), a sve to iz
prostog razloga što se u svemu tome vidi razonoda.

A razonoditi se
svi vole: i stari i sredovečni i mladi, a u zavisnosti od svojih sposobnosti
svaka generacija čini sve da, šireći svoje granice, upije što više
zanimljivosti. Odkada je najnovije doba stvorilo mogućnost mladunčetu čoveka da
umesto malog i nespretnog odraslog čoveka bude dete, otada mladi čine sve da se
što pre oslobode svojih stega i da čak i svoju nevinost žrtvuju radi toga (a da
se sada ne govori o prinudnim uticajima odraslog sveta). Najekstremnije primere
ovih nastojanja često srećemo u crnim hronikama u kojima bodu oči silne
skraćenice koje upućuju na maloletne delikvente.

Još nismo
spomenuli igrane filmove u kojima, kao što se zna, mogu biti obrađene bilo koje
teme, ako producent smatra da će
zamišljeni krajnji proizvod imati prođu. Delo pod naslovom "Rođene
ubice„ jednog od najpoznatijeg holivudskog režisera, Olivera Stona je postalo
nezaobilazni primer za sva vremena kada treba opisno govoriti o ružnim
stvarima: u filmu pratimo kretanje jednog zaljubljenog para – naravno, mladog –
koji, kao na pokretnoj traci, sa veoma mnogo stila ubija svakog nesretnika koji
se nađe na tom putu. Kako se film približava kraju, gledalac dobija i ideološku
pouku, a uprkos tome još ne razume zašto toliko krvi, ali razumeće da bez
histerične zainteresovanosti medija Miki i Malori Knoks nikad ne bi postali
zvezde ni na bioskopskom platnu a ni van njega.

Prikazivanje u
osnovi "larpurlar„ nasilja u najčistijoj formi uspelo je nekolicini mladih
samozvanih filmaša amatera: nedavno je digao veliku prašinu njihov prvenac u
kojem prikazuju razne načine zlostavljanja i ponižavanja potpuno potčinjenih i
nezaštićenih beskućnika. "Režiseri" koji su zbog svog dela dospeli
pred zakon, pred kamerama nisu pokazali ni najmanje kajanje, smatraju da su
bogato nagradili nastradale skitnice koje inače svakodnevno maltretiraju drugi,
a zauzvrat im ne daju toplo jelo, piće i
nešto "honorara". Možda ne treba uopšte reći da su dosetljivi mladi
autori imali od čega da dele džeparac, pošto su zbog velikog interesovanja za
njihovo ostvaranje u rekordnom roku postali milioneri.

Primeri se mogu
nabrajati bez kraja i konca, verovatno bi se u nekom društvu mogao organizovati
kviz o tome ko može da navede ekstremniju priču. Činjenica je, međutim, što se
već iz navedenog vidi, da ekstremne stvari uistinu prožimaju naš svakodnevni
život i čini se sasvim sigurnim da se mi, ljudi, ni ubuduće nećemo odreći
navike da u svim oblastima života stalno pokušavamo da stignemo što bliže
granici ostvarljivoga.

Do sada je bilo
reči o mnogim besmislenim i štetnim stvarima, međutim, ne bi trebalo da se ne
osvrnemo (bar u nekoliko rečenica) i na činjenicu (mada i nije tako zabavno) da
sve ove naše navike često služe našim zajedničkim interesima. Kolumbovo
putovanje 1492. godine je, bez obzira na naučne slutnje, u to doba moglo
obećavati ekstremnu avanturu, samo što se to tada drugačije, a nimalo blaže zvalo.
Odvažni moreplovac nije propao u bezdan na kraju nepoznatog sveta, međutim,
nije svakom avanturisti data prilika da se vrati u bezbednost svoje luke.
Međutim, bez nesigurnosti da će se naći kopno nema ni uzbuđenja, a ni slave, te
zbog toga ambiciozni avanturisti našeg doba po potrebi sami stvaraju ekstremne
prilike (vidi primer istraživača Severnog pola u pidžami), a ako treba, dižu ih
na još viši nivo. Naime, ekstremno treba da je uvek na istom rastojanju od
norme; kada postane uobičajeno, gubi svoju bit. Iz toga proizlazi da
ekstremnost nije neko konstantno stanje, već nešto čije se granice stalno
pomeraju i potpuno je prirodno što su mladi oni koji najviše natežu konopac.

Ako ekstremitet
postaje sport, tj. ako se organizuje u sistem, pojava se već naziva ekstremizam
a to se i u rečniku stranih reči i u poimanju većine upitanih vezuje uglavnom
za politiku. Ni tu nisu potrebna podrobna objašnjenja, nažalost, živimo u
situaciji da možemo znati, iskusiti iz prve ruke koliko lako može da potpiri
vatru jednog čitavog sela neki vatreni govor sa podijuma, izrecitovan u pravo
vreme i na pravom mestu. Ovo je svakako trusno tlo, gde se pravila često
pretvaraju u svoju suprotnost, gde se iskustvo u najređim prilikama udružuje sa
pravim konstatacijama i gde ni uprkos najboljim namerama ponekad ne možemo da
tvrdimo da nije većina ta koja ide u suprotnom pravcu. Nisam se ni za tren
dvojio da je Milošević ekstreman, mada su njegove reči koje vode u propast
potvrđivali milioni glasova, dobijeni legalno, putem demokratskih izbora
najmanje jedanput. Ali, još se u njegovo doba, kada se igralo izuzetno
otvorenih karata, mogla primetiti jedna od najneprijatnijih karakteristika
političkog ekstremizma, a to je da samo veoma retko prihvata svoju bit.

U ratu ili van
njega čak i najdiktatorskiji režim retko stavlja znak jednakosti između sebe i
slučajeva/pojedinaca koji se late noža ili pištolja: pošto ih lepo potapše po
ramenu, brzo se povlači na polje demokratije, gde se u odelu sa kravatom, u
svakom pogledu po pravilima vaspitanog društva, organizuje dalje svoje štetne
manipulacije. Tako se desilo u skorašnje vreme u Novom Sadu, kada su batinaši
palicama za bezbol navalili na štrajkaše Dečjeg pozorišta, i tako je bilo i u
nebrojenim slučajevima, kada je vuk skinuo ovčiju kožu. Teško je u ovim
prilikama uvideti da ne samo ovčija koža, već i vučja njuška prikriva samo
pravu opakost i teško je prihvatiti da udarci, mada ekstremno, ali ponekad mogu
biti čak i smrtonosno teški. Ipak, prava opasnost su oni koji udahnjuju život u
glupave naoružane lutke, a kasnije nevino tvrde da oni sami nisu nikako
sposobni za tako nešto. Da ne zaboravimo: jedno od mogućih objašnjenja reči
ekstremiteti nalazi se u medicinskim rečnicima, koji kažu da su to krajnji
delovi tela (naročito ruke i noge); a inače, ne odlučuju ekstremiteti, tj. ruke
o tome da li će uzeti motiku ili pero. Populisti veoma dobro znaju da postoje
oni – u nedostatku boljih – koji će umesto njih rado koristiti svoje
ekstremitete.

Na kraju da
postavimo pitanje da li je i kako moguće da se borimo protiv opasnosti koja
može da poprima razne oblike? Možemo se zapitati, međutim, malo je verovatno da
ćemo naći iole valjan odgovor. Možemo videti stalno suprotstavljanje malog
čoveka i Režima, gde nam u pomoć uglavnom priteče Režim kada odvodi čoveka koji
produkuje ekstremne simptome, koga sami ne bismo mogli obuzdati, pošto sami
nismo u tako ekstremnom stanju. Svagdašnja vlast dobro izvršava ovaj zadatak,
pošto stvarno ne voli ekstremne face, bez obzira na to da li odudaraju od
proseka nagore ili nadole. Međutim, bitka se svaki dan vodi i u suprotnom
pravcu, kada mali ljudi koji drže do sebe pokušavaju da obuzdaju vlast, opijenu
od sopstvene moći – treba samo da pomislimo na Ameriku predsednika Džordža V.
Buša posle 11. septembra ili na Putinovu Rusiju, gde se kritizeri, takođe, uče
pameti, samo što se tamo poziva na opasnost iz severnog Kavkaza. I tako dalje,
bilo gde, gde nije dovoljno jaka demokratska kontrola koja bi obuzdala ovakve
ekscese, proizašle iz ljudske naravi. Ekstremne slučajeve birači uglavnom
pokušavaju da kazne protivglasovima ili neposlušnošću, a vlast, naravno,
pokušava da upravlja ovim njihovim pobudama, a to je igra u kojoj će se
ispostaviti da li smo sposobni da na kraju izaberemo pravi put.

Mladi će svakako pokušati. A dužnost je onih manje mladih da im pomognu
svojom mudrošću da nikako ne postanu praznoglave žrtve nekog maskiranog
zlotvora, da primete da mogu biti obmanjeni i da svojim izuzetnim sposobnostima
i elanom nađu izlaz čak i iz ćorsokaka.