Jeziva destruktivnost delikvencije

Kod prevencije
svih oblika maloletničke delinkvencije najvažnija je stabilna porodica, a
ukoliko ona ne postoji deci je, često, rezervisana karta za put bez povratka

Na teritoriji
južnog Banata u 2006. godini prijavljeno je 213 maloletnika izvršilaca
krivičnih dela, što je oko 12 odsto ukupnog broja počinilaca dela protivnih
zakonu! Ovaj zabrinjavajući podatak više je nego dovoljan povod da dublje
zaronimo u svet maloletničke delinkvencije, najpogubnijeg vida ispoljavanja
ekstremnog ponašanja mladih.

Ne postoji
pravilo koje kaže da svako malo agresivnije dete kada odraste obavezno završi u
zatvoru, ali statistika govori da veliki procenat maloletnih delinkvenata
jednog dana spozna kako izgleda unutrašnjost ovog objekta. Mnogo je puteva koji
vode do takvog epiloga. U saradnji s operativcima Linije za suzbijanje
maloletničke delinkvencije Policijske uprave Pančevo, otkrićemo neke od njih.

Image 3

Eskalacija
nasilja

 Pod maloletnim
izvršiocima krivičnih dela zakon podrazumeva lica od 14 do 21 godine. Mlađi
maloletnici su oni od 14 do 16, stariji od 16 do 18 godina, a u mlađa punoletna
lica spadaju oni od 18 do 21 godine. Postoje i različite kombinacije
odgovornosti pred zakonom kada je u pitanju uzrast. Na primer, ako je mladić
izvršio krivično delo u 17. godini, a za to se saznalo kada je napunio 22
godine, od volje sudije zavisi da li će mu se suditi kao maloletnom ili
punoletnom izvršiocu dela.

Parametri koje
sudija uzima u obzir jesu težina i društvena opasnost učinjenog dela, struktura
ličnosti počinioca, njegova osećanja u vezi s učinjenim, porodično stanje…
Pokreće se mehanizam koji, pored policije i tužilaštva, u sebe uključuje i
druge institucije poput Centra za socijalni rad s timom pedagoga i Školski
dispanzer i ekipu njegovih psihologa. U praksi, kao punoletnim licima sudi se
(su)izvršiocima najtežih krivičnih dela (pokušaj ubistva i ubistvo).

Deca do 14 godina
nisu krivično odgovorna, te stoga, ukoliko se ogreše o zakon, policija šalje
izveštaje tužilaštvu. Evidenciju o problematičnoj deci vode i policija i
tužilaštvo. Činjenica je da se ogromna većina malih prestupnika ponovo
pojavljuje u istoj ulozi i kada uđe u starosnu kategoriju mlađih maloletnika, a
tad postoji mogućnost da se protiv njih podnesu krivične prijave.

U vezi s
povratništvom, važi nepisano pravilo: ako je neko dete nanosilo drugoj deci
lake telesne povrede, godinu-dve kasnije počinje da nanosi teške. Tuče u kojima
eskalira nasilje odigravaju se uglavnom ispred škola. Još uvek su
najpopularniji okršaji „jedan na jedan”, ali nekadašnje „ferke” i pesničenje
zamenili su okršaji hladnim oružjem. Fizičko-tehničko obezbeđenje nema pravo da
reaguje jer je zaduženo isključivo za praćenje dešavanja unutar „zidina” škola,
dok je sve što se dešava van njih posao policije.

Krađama do droge

Kada su u pitanju
maloletnici, prošlogodišnji podaci kažu da je u porastu broj krivičnih dela
protiv života i tela (teške i lakše telesne povrede). Ipak, i dalje u najvećem
broju slučajeva mlađi maloletnici kradu. Malim lopovima su najzanimljiviji
mobilni telefoni, i to oni u vlasništvu njihovih školskih drugova. Po pravilu,
u svakoj školi se na ovaj način „ističe” po jedan kabadahija i „operiše”
isključivo u školi. Retke su tzv. drske krađe, koje podrazumevaju otimanje na
ulici, mada i razbojništava ima sve više.

Aparati koje
prestupnici „nabavljaju” u školi namenjeni su prodaji, a tako pribavljen novac
služi uglavnom za kupovinu narkotika. Psihoaktivna supstanca broj jedan po
popularnosti među klincima jeste marihuana. Inspektori Policijske uprave
upozoravaju da ne postoje lake i teške droge. Podvlače da su sve opasne, te da
se razlikuju samo po obliku zavisnosti koju stvaraju. Marihuana, baš kao i
kokain, stvara isključivo psihičku zavisnost, dok je „glad” za heroinom i
psihička i fizička.

Različiti su
načini na koje inspektori dolaze do podataka o tome ko su konzumenti droga.
Nije zanemarljiv broj slučajeva u kojima roditelji prijavljuju svoju decu. Dešava
se da kada prebrode fazu „moje dete je lopov i narkoman, ma nema šanse”,
roditelji dođu u stanicu policije i objasne operativcima da njihovo dete
koristi skup mobilni telefon koji mu oni nisu kupili, ili da su primetili da
dete neprestano ima „krvave” oči i da se euforično ponaša. Inspektori
pozdravljaju ovakve poteze roditelja kojima, između ostalog, pokazuju i da su
zreli i odgovorni.

Maloletnici su
neretko umešani i u teža krivična dela kao što su obljuba i protivprirodni
blud. Problem predstavljaju slučajevi kada majka, znajući da je njena ćerka od
14-15 godina imala seksualne odnose s mladićem od 18 i više godina, proceni da
je devojčica nezrela za upražnjavanje seksa i ,,potkaže" momka policiji.
On je krivično odgovoran, a pošto je znao da je ona maloletna, policija ima
mogućnost da ga prijavi za, recimo, delo obljube. Devojčice, uglavnom, negiraju
da su imale odnose, a dečaci po pravilu tvrde da su mislili da je ona starija.
I tako ukrug. Epilozi dugotrajnih procesa uglavnom su oslobađanje mladića od
odgovornosti, uslovna presuda ili kraća kazna zatvora.

Škole kriminala

Naš pravosudni
sistem poznaje poseban zakon o maloletnicima, pa su lica od 14 do 21 godine
izdvojena od ostalih izvršilaca krivičnih dela. Zakonom o maloletnim učiniocima
krivičnih dela i krivično-pravnoj zaštiti maloletnih lica sve je prebačeno na
Okružno tužilaštvo, a delinkventi imaju samo „svoje” tužioce i sudije. Taj
zakon podrazumeva za Srbiju novu vrstu krivičnih sankcija – tzv. vaspitni
nalog.

Sada policija
nema izbora, već za svako delo maloletnika preko 14 godina piše krivičnu
prijavu. Sankcije, normalno, zavise od suda. Sigurno je da se neće izreći
vaspitni nalog za sedamnaestogodišnjaka koji je izvršio razbojništvo. On će
najverovatnije završiti u kazneno-popravnom domu. Sećate se serije „Sivi dom”?
Upravo na takvom mestu. A ustanove ovog tipa su u policijskom žargonu označene
kao „škole kriminala”. To znači da kriminalne „veštine” koje stanovnik doma
nije znao pre nego što se u nj uselio, tamo, nažalost, nauči. Sa Zapada je kao
sankcija preuzet i dobrotvorni rad bez naknade.

Inspektori
primećuju da postoje mlade osobe na koje privođenje i boravak u policiji
pozitivno deluju, ali ima i mnogo onih koji se u takvoj situaciji bahato
ponašaju, pa lišavanje slobode shvataju kao poručen događaj da u društvu
postanu „zvezde”. Istovremeno, u sebi stvaraju lažni osećaj superiornosti zbog
kog se kasnije vraćaju kriminalu. Današnjoj deci policija, nažalost, nije
autoritet.

Kod prevencije
svih oblika maloletničke delinkvencije najvažnija je stabilna porodica, iliti
valjani roditeljski uzor. Dešava se da u naizgled harmoničnim zajednicama raste
dete koje veoma vešto krije kriminogenu crtu. Razgovori su lekoviti! Rad
policije podrazumeva i preventivnu komunikaciju s nastavnim osobljem, decom i
roditeljima tokom redovnih obilazaka osnovnih i srednjih škola.

One koji traže
uzroke maloletničkih sukoba sa zakonom u širem društvenom kontekstu prvo će
ubosti u oči mlitavost zvaničnih institucija sistema. Opštepoznato je da
odličnu prevenciju maloletničke delinkvencije predstavlja apelovanje na
vanškolske aktivnosti mlađarije tj. njihova „zauzetost” nečim kada nisu u
školi. Gradski čelnici bi mogli da se ,,pomuče" i organizuju, na primer,
takmičenja za najboljeg malog „skejtera”, najspretnijeg biciklistu, najbržeg
skakača u džaku, najzanimljivije obučenog osnovca ili srednjoškolca na „modnoj
pisti” u centru…

A ako neki
problematičan klinac dođe da „sabotira” pozitivno nastrojeno okupljanje
vršnjaka, posle nekoliko pokušaja će shvatiti da nije interesantan, pa će se
ili socijalizovati ili nastaviti put ka svom kraju – delinkvenciji.