GRADSKI BUDžET KAO (NE)OBAVEZUJUĆI AKT (4)

Raskorak propisa i prakse

„Bez odluke koju donosi skupština jedinica lokalne samouprave nadležni izvršni organ ne može da donese odluku o prenameni sredstava budžeta”, stoji u odgovoru Ministarstva finansija na pitanje da li organi lokalne vlasti imaju pravo da raspolažu novčanim sredstvima mimo onoga što je zapisano u odluci o budžetu

Kreiranje budžeta, trošenje para mimo planiranih stavki, zakidanje jednima i davanje drugima, samo su neke od tema kojima se „Kragujevačke” bave u okviru projekta „Budžet kao (ne)obavezujući akt”. U fokusu 340-x-90
Pravilo je da su odredbe budžeta obavezujuće za organe vlasti, jer osim što je finansijski i planski dokument , budžet je i svojevrstan pravni akt – na nivou države zakon, u lokalnim samoupravama odluka. Višegodišnja praksa novinarskog izveštavanja, međutim, pokazala je u više navrata da se sredstva raspoređuju netransparentno, a glavni razlog za to je nepoštovanje odredbi koje su zapisane u budžetu, odnosno njihovo menjanje, prekrajanje i preusmeravanje novca na drugu stranu. To se čini na nivou izvršne vlasti, odlukama gradonačelnika i Gradskog veća, bez verifikacije Skupštine grada ili kroz rebalanse koji se po pravilu rade na kraju godine, čime se praktično samo „ispegla” ono što je već urađeno.Ministarstvo-finansija
Tako upravljanje javnim finansijama spada u najmanje javne poslove lokalne samouprave, čime se ugrožava pravo građana na potpuno i istinito informisanje, a ništa manje nisu ugrožena ni prava korisnika budžetskih sredstava umanjenjem pripadajućih finansijskih nadoknada, bez pravih objašnjenja i obrazloženja.

Ograničeno trošenje bez odluke

Lokalna vlast u startu polazi od toga da zadovolji sve budžetske korisnike. Često su to i partijski „miljenici”, stranke koje su na vlasti i u fazi donošenja budžeta gledaju da svi budu namireni. Kada krene trošenje, stvaraju se uslovi za određene manipulacije. Budžet se, po pravilu, ne puni dovoljno, pa se u tom slučaju ide na neke prioritete. Problem je u tome što nije poznato ko određuje te prioritete, na koji način su oni kreirani i ko određuje kada će da se plati i kada će neka stavka da bude izvršena, što otvara velike mogućnosti za manipulaciju.
Da bi svi podaci koje su plasirale „Kragujevačke” u okviru teme „Budžet kao (ne)obavezujući akt” imali adekvatne ocene i komentare, kao i tumačenje zakonitosti donetih odluka i odgovornosti gradskih funkcionera, redakcija se obratila predstavnicima državnih organa koji se bave javnim finansijama. Ovom prilikom na postavljena pitanja odgovore smo dobili iz Ministarstva finansija.
S obzirom na saznanja do kojih smo došli o raspodeli budžetskih sredstava, pitali smo ih da li organi lokalne vlasti imaju pravo da raspolažu budžetskim sredstvima mimo onoga što je već planirano Odlukom o budžetu. Odgovor koji je prosledila pres služba ovog Ministarstva glasi:
„Prema članu 47. Zakona o budžetskom sistemu, ne može se doneti zakon ili drugi propis koji predviđa trošenje javnih sredstava van budžeta. To znači da se odlukom o budžetu jedinice lokalne samouprave procenjuju prihodi i primanja i utvrđuju rashodi i izdaci za finansiranje Ustavom i zakonom utvrđenih nadležnosti, pri čemu je aproprijacija dato ovlašćenje izvršnom organu vlasti za trošenje javnih sredstava do određenog iznosa i za određene namene u skladu sa zakonom.”
To praktično znači da odluka o budžetu, zapravo, predstavlja ograničenje za trošenje novca na pojedine stavke. Zakon dozvoljava izvesna odstupanja od prvobitnih planova za koja nije potrebno nikakvo odobrenje, već sam organ može da odluči da kupi nešto što se nalazi na istom budžetskom razdelu, na primer, kancelarijski papir umesto registratora. Drugo odstupanje je prenošenje sredstava sa jedne na drugu namenu kod istog korisnika budžeta (na primer, da gradska uprava umesto kupovine vozila plati veće subvencije poljoprivrednicima). U ovom slučaju, međutim, postoji dvostruko ograničenje na osnovu Zakona o budžetskom sistemu – prvo, može se prebaciti samo do pet odsto vrednosti prvobitno planiranih rashoda i, drugo, to mora da odobri „nadležni izvršni organ lokalne vlasti“ (npr. gradsko veće).
Na pitanje da li Gradsko veće i gradonačelnik mogu da donose odluke o prenameni budžetskih sredstava bez odluke Skupštine, odgovor Ministarstva finansija je veoma precizno definisan:
„Bez odluke koju donosi skupština jedinice lokalne samouprave ne može nadležni izvršni organ da donese odluku o prenameni sredstava budžeta. Nadležni izvršni organ lokalne vlasti donosi odluku o promeni aproprijacije u skladu sa odredbama člana 61. Zakona o budžetskom sistemu.”

Jednima namenjeno, drugima dato

Zbog ustaljene prakse da se budžetski novac planira za jednu namenu, a onda potroši za nešto sasvim drugo, što obične građane sve češće dovodi u zabludu da tako treba, pitali smo da li Zakon omogućava da rashod planiran za određenu namenu može da završi kod nekog drugog korisnika?
„U skladu sa članom 61. stav 12. Zakona o budžetskom sistemu ako u toku godine dođe do promene okolnosti koja ne ugrožava utvrđene prioritete unutar budžeta, nadležni izvršni organ donosi odluku da se iznos aproprijacije koji nije moguće iskoristiti prenese u tekuću budžetsku rezervu i može se koristiti za namene koje nisu predviđene budžetom ili za namene za koje nisu predviđena sredstva u dovoljnom obimu.”
Po ovom Zakonu izvršni organi vlasti (gradonačelnik i Gradsko veće), imaju na raspolaganju kao odobrenu tekuću budžetsku rezervu, koja može biti maksimalno 2,5 odsto ukupnog budžeta, gde nije unapred precizirana namena. Zakon, dakle, striktno propisuje u kojim situacijama se budžetska sredstva mogu trošiti van planiranih, dok se za sve ostalo mora tražiti saglasnost skupštine i raditi rebalans budžeta.
Praksa je pokazala da postoje razni načini da se prikriveno povećaju neki budžetski rashodi ili umanje prihodi i bez skupštinskog odobrenja, na primer kroz pojedine aranžmane javno-privatnog partnerstva, koji efektivno utiču na budžetske prihode i rashode u budućnosti, kroz praksu (ne)naplaćivanja dažbina, odlaganje neophodnog investicionog održavanja, neplaćanje obaveza itd.
Ono što pada u oči je i činjenica da se godinama rebalansi budžeta rade neposredno pred usvajanje novog. To znači da su odbornici praktično dovedeni u poziciju da samo verifikuju ono što je već urađeno tokom godine, pa se samo po sebi nametnulo pitanje da li Zakon propisuje neko vremensko ograničenje kada je reč o rebalansu. Odgovor Ministarstva je da takav rok ne postoji, svedoči o manjkavosti zakonskih propisa.
„Ako u toku fiskalne godine dođe do povećanja rashoda i izdataka ili smanjenja prihoda, budžet se uravnotežuje smanjenjem planiranih rashoda i izdataka ili uvođenjem novih prihoda putem rebalansa budžeta, pri čemu ne postoji zakonom propisan rok, odnosno vremenski period njegovog donošenja.”
Shodno tome, rebalans se i na nacionalnom nivou mnogo godina unazad donosio sa istim ciljem – „peglanja” prihoda i rashoda, a posledica toga jeste smanjenje odgovornosti za odstupanja od probitnog plana prihoda i rashoda.
Na nivou Republike se kroz uputstva Ministarstva finansija i proces odobravanja budžeta vodi veoma restriktivna politika odobravanja „novih troškova“, dok oni koji su postojali godinama mnogo lakše ostaju i u narednim godinama. Međutim, kada je reč o svemu onome što se dešava „unutar aproprijacija”, odnosno određenih stavki, sigurno je da bi budžetske inspekcije detaljnim „češljanjem” mogle da pronađu mnogo toga što se ne može pouzdano objasniti, na primer da li je trošak zaista bio opravdan, da li je mogao biti manji, da li je učinak mogao biti veći, da li su procedure dobro organizovane i slično. Odgovore na ta pitanja treba da pruži interna i spoljna revizija. Takvih revizija nema dovoljno i nisu uvek ni kvalitetne.
Najzad, vratićemo se na ono odakle smo i krenuli, a to je netransparentnost javnih finansija i nedostatak javne kontrole. Osnovno pitanje je zašto se građani, koji pune budžet, uopšte više i ne pitaju za šta će se trošiti novac iz budžeta?

„Odgovor” Državne revizorske institucije
Mi ne tumačimo zakone

Redakcija se 10. oktobra pismeno obratila i Državnoj revizorskoj instituciji i prosledila ista pitanja kao i Ministarstvu finansija. Uz izvinjenje pres službe zbog kašnjenja, jer su preopterećeni poslom, „odgovori” su nam stigli 25. oktobra, elektronskom poštom, pred samo zaključenje ovog broja novina. Ono što su nam prosledili prenosimo u celosti.
„Poštovani,
Obratili ste se Državnoj revizorskoj instituciji pismom u kome zahtevate od nas da Vam odgovorimo na pet pitanja, a za potrebe projekta koji realizujete. Državna revizorska institucija uvažava Vaše potrebe i napominjemo da u nadležnosti DRI nije tumačenje zakona već:
– Revizija finansijskih izveštaja, odnosno ispitivanje dokumenata, isprava, izveštaja i drugih informacija, radi prikupljanja dovoljnog, adekvatnog i pouzdanog dokaza za izražavanje mišljenja, da li finansijski izveštaji subjekta revizije istinito i objektivno prikazuju njegovo finansijsko stanje, rezultate poslovanja i novčane tokove, u skladu sa prihvaćenim računovodstvenim načelima i standardima;
– Revizija pravilnosti poslovanja, odnosno ispitivanje finansijskih transakcija i odluka u vezi sa primanjima i izdacima, radi utvrđivanja, da li su odnosne transakcije izvršene u skladu sa zakonom, drugim propisima, datim ovlašćenjima i za planirane svrhe;
– Revizija svrsishodnosti poslovanja, odnosno ispitivanje trošenja sredstava iz budžeta i drugih javnih sredstava, radi sticanja dovoljnog, adekvatnog i pouzdanog dokaza za izveštavanje da li su sredstva od strane subjekta revizije upotrebljena u skladu sa načelima ekonomije, efikasnosti i efektivnosti, kao i u skladu sa planiranim ciljevima.
S obzirom na to da se Vaša pitanja odnose na konkretno tumačenje primene propisa i to Zakona o lokalnoj samoupravi i Zakona o budžetskom sistemu, upućujemo Vas na odredbe ovih zakona, u kojima možete pronaći odgovore na Vaša pitanja. Shvatajući Vaše potrebe ukazujemo Vam na ove propise koji u najvećoj meri regulišu oblast koja Vas interesuje.”

Kragujevačke

nuns u fokusu